Neznanstveno, neozbiljno, neodgovorno: Osvrt savjetnika Gradskog vijeća na članak iz S. Dalmacije ˝ZNANSTVENI POGLED Toksikolog: Kaštelani, ne strahujte od spaljivanja drvnog otpada˝

Iz meni nepoznatih razloga mediji s vremena na vrijeme pokušavaju opravdavati loše stvari, kao što su namjeravano spaljivanje 600 000 istrošenih željezničkih pragova godišnje u cementnim pećima tvornica Sv. Juraj (i Sv. Kajo). Znajući što se sve postiže pomoću novca, teško je isključiti da bi se takvi napisi mogli pojaviti i kao naručene reklamne akcije. Pritom ne nedostaje neznanstvenih, neozbiljnih i neodgovornih tvrdnji.

Tako, u jednom novijem primjeru, “znanstveno” se savjetuje Kaštelanima da ne strahuju od spaljivanja “drvnog otpada” (kao da su istrošeni željeznički pragovi bezazleni komadići drva iz susjedne stolarije). Kasnije ću još o strahovanjima, sada valja promotriti “znanstvenost” barem nekih navoda u ovom slučaju, jer za sve nedostaje mjesta.

1. Već na početku krajnje je neozbiljna i neodgovorna tvrdnja da se pragovi spaljuju na “oko 1400 Celzijevih stupnjeva, proizlazi , dakle, da je strah Kaštelana od spaljivanja drvnog otpada u “Cemexovim” tvornicama – bezrazložan”. Temperatura u cementnim pećima može dostići 1200OC – ali samo u središtu izgaranja i to ne uvijek, posebno ne s gorivom manje toplinske vrijednosti poput drva (možda 16 MJ/kg, dok kod nafte to može ići do 40 MJ/kg). Na periferiji, uz stijenke rotacione peći, ta je temperatura u dobrom slučaju 850OC. Zone nehomogenog izgaranja, nadalje, poseban su problem. Izrađivači “Cemexove” studije trude se uvjeriti da će u kritičnom slučaju prisutnosti klora (najopasniji su organoklorni spojevi) ta temperatura uz stijenku biti najmanje 850OC a da će dimni plinovi, dakle plinovi u daleko najvećem dijelu volumena rotacione peći, biti na 1100OC “barem 2 sekunde. Međutim, čak kad bi se to doista tako provodilo, ostaju još uvijek golemi problemi koje napis olako i neodgovorno prešućuje. Toliko o pouzdanosti medijskih pohvala i “ohrabrivanju” Kaštelana. Nadam se da će za važne pojedinosti biti još koji put prigode.

2. Vrlo “znanstveno” navodi se da je 0.68% policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH) u uzorku pragova “izrazito neugodan rezultat”. Čitatelji vjerojatno niti ne sanjaju da je u spomenutoj analizi (koristi je izrađivač “Cemexove” studije) taj postotak zapravo 6.8%, deset puta (ili 1000%) više. Svakako, to jest “neugodan rezultat” jer skoro sedam posto PAH-ova u kombinaciji sa znatnom količinom polikloriranih bifenila, bakra, olova, ostalih teških metala i što je, prema vrlo svježim znanstvenim studijama najgore, velikim količinama željeznih spojeva (važni su jer kataliziraju nastajanje dioksina, a analiza ih uopće ne navodi !!!) predstavlja izvanrednu “sirovinu” za nastajanje dioksina, najgorih od svih otrova koji nastaju prilikom spaljivanja i opasnog i komunalnog otpada. Za one koji to možda ne znaju, u prostornom metru dima spalionice otpada smije nakon filtriranja ostati najviše deseti dio milijarditog dijela grama dioksina (izraženog specifičnom biološkom/toksikološkom TEQ mjerom).

3. Tvrdnja da PAH-ovi nisu problem jer će izgorjeti u ugljik dioksid, monoksid i vodu osim što je sa znanstvenog stajališta površna i pokazuje drastičnu neobaviještenost, neodgovorna je jer masivno zaobilazi znanstvene uvide koji su bitni i nezaobilazivi kod procjene štetnosti takvih spaljivanja. Ne može se zamjeriti čak niti diplomiranim inženjerima ako ne razumiju kemijsku mehanističku pozadinu i neočekivane rezultate takvih procesa kao što je spaljivanje, jer oni to na fakultetima uglavnom nisu ni čuli, a stvar nije nimalo jednostavna. Naime, dodiplomski nastavni okvir ostavlja malo mjesta za dublja proučavanja, uče se uglavnom osnove. Ali treba ozbiljno zamjeriti svakom tko se poziva na znanstvene uvide a govori nesuvislosti o sofisticiranim problemima. Za objašnjenje onim čitateljima koji su učili nešto kemije, treba podsjetiti da se obično misli kako u nekom procesu nastaje jedan ili tek nekoliko produkata, primjerice, kao kad vodik izgaranjem daje vodu. Ta slika “drži vodu” dok rezulat, recimo izgaranja nekog goriva promatramo na razini glavnine, čak do reda veličine postotka. Ni to nije nipošto jednostavno jer je u milijunima slučajeva drukčije. Uzmemo li, primjerice, proces u kojem reagiraju metan (zemni plin) i klor, rezultat je više od stotinu različitih spojeva. Još mnogo ozbiljiniji problem predstavlja činjenica da najteži i najgori otrovi u termičkim procesima (spaljivanja) nastaju u malim ili izvanredno malim koncentracijama ali je njihova toksičnost tako izvanredno velika da predstavljaju golemu opasnost za ljudsko zdravlje. Dioksini su toksični na razini femtograma, milijuntog dijela milijarditog dijela grama. Da bi se dobila realna slika, nije dovoljno reći da u dimu cementare ima dioksina manje od nanograma po prostornom metru, jer je takvih prostornih metara ima mnogo milijuna i bivaju vrlo različito opterećeni. Usput, kod spalionica otpada koje imaju filtre za dioksine, kontrole su obvezne jedan do dvaput godišnje. Između toga, stanovništvo je prepušteno svojoj sreći.

4. Sumnjivo je kad se valjda hoće sugerirati “znanstvenost” izjavama da su nazivi “dioksini i furani” šatrovački. Sumnjivo jer vonja na pokušaj da se iz javne rasprave izgura “neupućeno pučanstvo”. “Dioksini i furani” doista jest kolokvijalni naziv za halogenirane (poglavito klorirane) derivate 1,4 dioksina i dibenzofurana, ali se tako rabi ne samo kolokvijalno već i vrlo mnogo u literaturi. Ove godine već je objavljeno preko 250 znanstvenih radova na dioksinima (svaki dan jedan !) pa svatko može provjeriti u kolikoj mjeri se kolokvijalna razina tolerira iz praktičnih razloga. Dodajmo, izvanredno autoritativna knjiga važna za tu problematiku (600 stranica, tisuću referenci, MIT Press) značajnog profesora na Oregonskom sveučilištu (objavio 12 radova u Science i Nature, najprestižnijim svjetskim znanstvenim publikacijama uz hrpu drugih svjetski značajnih radova) služi se također kolokvijalnim nazivima, radi praktičnosti, naravno.

Još je sumnjivije kad se teški problem ponovnog nastajanja dioksina (poznat kao de novo synthesis) i drugih organoklornih toksičnih spojeva u procesu hlađenja dimnih plinova u dimnim kanalima i izmjenjivačima topline potpuno prešućuje (tako dospijevaju neočekivano u okoliš ). U čiju korist?

5. Posve je neodgovorno i neozbiljno govoriti o “bezrazložnom strahu Kaštelana”. Osobno, rekao bih da treba govoriti o zabrinutosti zbog činjenice, najjednostavnije rečeno, što su istrošeni željeznički pragovi doista opasni otpad, čak i po priznanju medija zabrinutih za radnike pri manipulaciji tim pragovima. Spaljivanje opasnog otpada u cementnim pećima pretvara cementaru u spalionicu opasnog otpada bez filtara, osim za dio prašine. Živa, preko 30 kilograma godišnje, sva će u okoliš, a to ni izdaleka nije sve, u okoliš će i milijarde milijarda submikronskih otrovnih čestica, nakrcanih teškim metalima i dioksinima. I sve će to imati posljedice.
Ipak, Kaštelani se najviše trebaju bojati ako prespavaju to što im se priprema. Ako odluče uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, razloga za strah bit će mnogo manje.

U Zagrebu, 1. listopada 2011. Prof.dr.sc. Stanko Uršić

IZVOR: kastelanska-panorama.com

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: