Spalionice vs Recikliranje

Upravljanje otpadom je njegovo prikupljanje, transportiranje, procesiranje, recikliranje ili odlaganje i praćenje od kakvog se materijala sastoji pojedini otpad. Obično se odnosi na materijale nastale ljudskom aktivnošću i otpadom se upravlja da bi se smanjili uticaji na zdravlje, okolinu i estetiku. Upravljanje otpadom se odnosi na čvrsti, tekuči, plinoviti, radioaktivni, farmaceutski, medicinski ili patogeni otpad, od kojih svaki zahtjeva drugačije metode i stručnu ekspertizu.

Mudri ljudi u svijetu već su davno shvatili da se na cijelom nizu ekoloških pitanja može zaraditi jako puno novaca, i to ne samo sada, već i dugoročno – u dalekoj budućnosti jer će središnje političko pitanje globaliziranog svijeta biti upravo zaštita okoline, odnosno, u skladu sa filozofijom održivog razvoja, zaštita resursa koje tako rasipnički trošimo.
Bilo da se radi o vodi, zraku, tlu, šumama, morima, o biljnom ili životinjskom svijetu ili o otpadu – prilike za zaradu su mnogobrojne – kroz prodaju moderne ili manje moderne tehnologije za zaštitu okoline, kroz dobivanje koncesija za gospodarenje ili iskorištavanje otpada ili otpadnih voda i slično. S obzirom da se radi o velikom poslu koji uvijek znači i puno novaca, mogućnosti za malverzacije, korupciju i sukobe interesa političkih elita su ogromne.

Okvir za europsku politiku upravljanja otpadom sadržan je u rezoluciji EU Vijeća o Strategiji upravljanja otpadom koja se temelji na tada važećoj okvirnoj direktivi o otpadu i drugim europskim propisima na području upravljanja otpadom. Postoje tri ključna europska načela:
– prevencija nastajanja otpada,
– reciklaža i ponovna upotreba te
– poboljšanje konačnog zbrinjavanja i nadzora.

U dokumentu Kohezijska politika Europske unije kao podrška razvoju i zaposlenosti, Strateške smjernice zajednice, 2007-2013, zemlje članice zajednički nastoje maksimalno povećati ekonomsku dobit i smanjiti troškove na način da riješe zagađivanje okoline na samom izvoru. U sektoru upravljanja otpadom to znači da se prvenstvo daje prevenciji, reciklaži i biološkoj razgradnji otpada koje su jeftinije i osiguravaju veću zaposlenost u odnosu na spaljivanje i odlaganje otpada.
Kako smo na zanemarivoj razini reciklaže i sortiranog otpada kod nas je pogodna klima za zagovaranje spalionica kao efikasnog rješenja za zbrinjavanje otpada i dolazak zastarijelih i štetnih tehnologija spalionice koje uništavaju resurse i pretvaraju ih u otrov za zrak, vodu, okolinu i ljude.
Ali spalionice se u ovu EU stategiju upravljanja otpadom nikako ne uklapaju jer odražavaju izrazito konzervativan pristup fenomenu otpada koji otpad tretira kao smeće koje je nužno maknuti i ukloniti. No, sav otpad, čak štoviše veći dio otpada nije smeće, već korisna sirovina, pa je stoga spaljivanje otpada sve samo ne gospodarenje.
Osim što je sortiranje i recikliranje jeftinije, povećava zaposlenost daleko više od spalionice, potiče održivi razvoj jer resurse iskorištava a ne uništava, troši znatno manje finansijskih sredstva od spalionice, čuva okolinu, prirodna bogatstva i zdravlje ljudi. 

Spalionice su tehnologije u zalasku, koje se u ovakvom trenutku, kad je svijet svjestan globalne krize i pomanjkanja energenata i resursa sve više izbjegavaju. U Americi se zatvaraju spalionice starije generacije; od 186 MSW spalionica koliko ih je bilo1990. godine, samo je 89 ostalo do 2007., a od 6200 spalionica za medicinski otpad, koliko ih je bilo u 1988. samo 115 je ostalo 2003. Od 1996. do 2007. nijedna nova spalionica nije izgrađena.

Spalionice troše 4 puta više energije nego da se taj isti materijal reciklira. Na kraju, ne možemo reći da su spalionice energane za otpad, jer ako uložimo 10 energije i ostane nam 2, ne možemo reći da smo proizveli energiju. Spalionice su veliki potrošaći energije i ne postoji u svijetu niti jedna spalionica koja stvara energiju, više nego što je troši.
Studije pokazuju da se recikliranjem štedi daleko više energije nego što bi spalionica proizvela. Izvještaj koji je proizvela tvrtka Sound Resource Management Group Inc. donosi rezultat da u prosjeku, recikliranje štedi 3 do 5 puta više energije od spalionioce komunalnog otpada.
Recikliranjem se štede ogromne količine energije jer se u tom procesu zaobilazi proizvodnja, transport i obrada novog proizvoda od novo sakupljenih resursa, pri čemu štedimo i prirodne resurse.
Izvještaj britanske vlade o upravljanju otpadom iz kolovoza 2008. godine kaže da je cijena zbrinjavanja po metričkoj toni otpada spaljivanjem u spalionici srednje veličine veća za 18 funti nego zbrinjavanje MBT – mehaničko-biološkim tretmanom, a za 27 funti ako se zbrinjava u modernim spalionicama izgrađenim poslije 2000. godine.
Spalionica na makroekonomskom planu predstavlja iznimno skup projekt koji vrlo lako može dovesti do zaduživanja države u mnogo većoj mjeri nego što se planiralo, a to je velika zamka za budžet.
Spalionica da bi bila isplativa mora neprestano biti u pogonu i neprestano mora spaljivati otpad. Skupa servisiranja, stručni kadrovi, testiranja spalionice i ovisnost o stranim skupim tehnologijama su dodatne otežavajuće okolnosti.
Prosječna cijena deponiranja otpada na deponijima je oko 30 eura po toni. Kada spalionica krene sa svojom ‘proizvodnjom’, cijena zbrinjavanja otpada penje se na čak 120 eura po toni. Sve će to plaćati poreski obveznici i država, i to stranom kapitalu, gdje ćemo razvojem takve politike u potpunosti postati ovisni o stranom lobiju spalioničara otpada.

Spalionice otpada mogu smanjiti količinu otpada za 70%, no ostavljaju toksični pepeo i ostatke filtera koji se moraju pažljivo zbrinjavati. Spalionica proizvodi čak do 30% toksičnog pepela od ukupne količine spaljenog otpada.
Iako posljednjih godina postoji određeni napredak u smanjivanju emisija iz spalionica, one su još uvijek glavne odgovorne za naglo povećanje dioksina u svijetu (jedan od najjačih otrova proizvedenih rukom čovjeka).
Na primjeru spalionice iz Zwentendorfa kao činjenica je izneseno da od tone spaljenog smeća ostaje: 250 kilograma bezopasne šljake, 30 kilograma željeza, dva kilograma gipsa, 30 kilograma prašine iz filtera i kilogram visokotoksičnog “kolača” iz filtera. U šljaci se nalaze obojeni i teški metali, ali ih u Austriji ne izdvajaju zbog neprofitabilnosti procesa, nego ih odlažu na kontrolisano odlagalište koje je otvoreno, dakle izloženo vanjskim oborinama. Toksična prašina se solidificira cementom i zajedno s kilogramom tvrdog kolača visokih koncentracija iznimno opasnih dioksina i furana se odlaže u bunkere kao opasni otpad. Gips i željezo se izdvajaju. Na kapacitet 400 000 tona, to znači da svake godine među ostalim nastaje 100 000 tona šljake i još 12 400 tona opasnog otpada koji se treba odložiti na još nepostojeća odlagališta ili izvesti. S druge strane, iz austrijske spalionice su prezentovali podatke koji pokazuju da su zbog postupka višestrukog pročišćavanja dima koji nastaje spaljivanjem, granične vrijednosti štetnih tvari koji se ispuštaju u zrak znatno ispod razine i europskih i austrijskih normi. Ekolozi upozoravaju, između ostalog, da je šljaka bezopasna u malim količinama, ali da se koncentracija povećava odlaganjem kroz 30-ak godina. Također je činjenica da se, makar i količinama nižim od propisanih, štetne tvari, prvenstveno dioksini i furani, oslobađaju u zraku. Dozvoljena koncentracija dioksina i onečišćenja je također hiljadu puta veća za vodu koja je nužna za rad spalionice, nego što je dozvoljena u zraku.

Najopasniji zagađivači, dioksini i furani, mjere se samo jednom do dva puta godišnje te se spalionice o tome ranije obavještavaju. Istraživanja provedena u Velikoj Britaniji potvrđuju da kontinuirano praćenje nivoa dioksina pokazuju 8 puta veće nivoe otrova od najavljenih mjerenja. Usprkos najavama o predstojećim mjerenjima nivo dioksina koje spalionice emitiraju, redovito krše zakonski dozvoljene limite. Na primjer, 1999. i 2000. godine, svaka je spalionica otpada u Velikoj Britaniji, koja je bila podvrgnuta mjerenjima, višestruko prekoračila zakonski dozvoljene limite.
Prva znanstvena studija koja je pokazala kako učestalost pojave raka ovisi o prostornoj udaljenosti od spalionice otpada objavljena je 1996. godine (British J. Cancer). Studija je pokazala da ljudi koji žive u područjima 7,5 kilometara udaljenima od spalionice otpada češće obolijevaju od raka pluća, želuca, debelog crijeva… Studija je provedena na velikom uzorku ljudi (više od 14 miliona) i uključila je 72 spalionice otpada na području Velike Britanije. Zbog takvih podataka i zbog pritisaka javnosti mnoge se spalionice širom svijeta zatvaraju.
Beč trenutno ima 2 spalionice otpada u gradu: Spittelau, koja je poznata po tome što služi kao primjer zagovaračima spaljivanja te Flötzersteig, koja je samo u septembru 2004. godine , 12 puta ispustila više od dopuštene razine sumpor-dioksida. Ta spalionica je do sada imala više kvarova i požara koji su uzrokovali velika zagađenja. Do sada nisu rađene nikakve studije na temu zdravlja ljudi koji žive u blizini spalionice, no velike razine teških metala su zabilježene na voću i povrću koje je uzgajano u blizini spalionice. Spittelau spalionica otpada je renovirana nakon što ju je požar oštetio. Lokalno stanovništvo se oštro protivilo renoviranju spalionice, te su zahtjevali da se u potpunosti prekine sa spaljivanjem otpada u gradu. Lokalne vlasti su podjelile opoziciju atraktivnim dizajnom spalionice. Usprkos renovaciji, 4. jula 2002. u spalionici izbija požar te se okolica opet onečišćuje.
U sklopu renoviranja postrojenja instalirana je skupa oprema za kontrolu čistoće zraka, no i sve što filteri zaustave završava u letećem pepelu i ostatcima iz filtera, tako da je pepeo iz Spittelaua iznimno toksičan (koncentracija dioksina je 2160 ng TEQ /kg). Toksični ostatci iz filtera se odvoze u stari rudnik soli u Njemačkoj, gdje je lokalno stanovništvo takođe protestovalo. U tom slučaju odlagališta postaju vremenske bombe dioksina za lokalne izvore vode.

Ukoliko ni tradicionalno pažljivi Austrijanci nisu uspjeli zaštiti svoje stanovnike od posljedica spaljivanja otpada, teško je zamisliti što se sve može dogoditi kod nas, gdje se ne zna gdje nestaje i gdje se gotovo jedva prati odlaganje opasnog otpada.
Mnogo je slučajeva gdje su se spalionice zaustavljale već odmah nakon same izgradnje, ili nakon vrlo kratkog vremena rada, a mnogi su razlozi za to, najčešće pritisak lokalnog stanovništva za reciklažnim aktivnostima do samih projektnih nedostataka spalionice ili nemogućnost finansiranja/održavanja iste. Dodali bi ovome da kod nas postoji i prijetnja opšte nesigurnosti zbog kvarova prouzrokovanih nestručnim upravljanjem, ili zbog poslovične aljkavosti, neodgovrnosti i korumpiranosti kod nas.

Posljednje studije koje su uporedile cikluse prerade stakla, drva, papira, kartona, plastike, aluminija, čelika i metala generalno ukazuju da recikliranje proizvodi višestruko manje štetnih emisija od bilo koje druge metode upravljanja otpadom – uključujući odlaganje i spaljivanje otpada. Sve što možemo reciklirati, ponovno upotrijebiti i kompostirati, pa zaboga, to ne smijemo uništavati. Recikliranje, sortiranje otpada i kompostiranje je nova, vrlo snažna ekonomska grana, mnogo snažnija od samih lobista spalionica, i što je najvažnije, najveći dio novca ostane unutar države.

Preneseno sa:

http://www.sunce.org/index.php?strana=Spalionice-otpada

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: