Ekološka bomba prijeti – U Kaštel Sućurcu skladišti se četrdeset vrsta raznog opasnog otpada u ukupnoj količini od 890 tona

Odlagalište šljake u Kaštelanskom zaljevu inače je jedna od devet crnih točaka u Hrvatskoj koje su nastale dugotrajnim neprimjerenim gospodarenjem proizvodnim otpadom i koje su visoki rizik za okoliš i zdravlje ljudi. Tijekom svog rada tvornica plastičnih masa i kemijskih proizvoda Jugovinil za potrebe svoje energane nabavlja ugljen koji se nakon izgaranja kao pepeo i šljaka odlagao u tvorničkom krugu.

Međutim, po naređenju i za potrebe savezne Komisije za nuklearnu energiju još 1955. godine sklopljen je s tvornicom Jugovinil strogo povjerljivi ugovor prema kojemu su se obvezali da će u svojim postrojenjima obavljati sagorijevanje ugljena, koji komisija odredi kao radioaktivni, i da će dobiveni pepeo i šljaku uskladištiti na način koji omogućuje rasipanje šljake.

U to su se vrijeme u bazene koji su se nalazili na području tvornice dopremali radioaktivni materijali i s područja Rijeke i Kotora, a dopremljeno ih je između pet i sedam tisuća tona. Proces saniranja postojećeg stanja 1973. godine proveden je premještanjem šljake i pepela u deponij prema projektu Instituta za geološko-rudarska istraživanja i ispitivanja nuklearnih i drugih mineralnih sirovina.

Na osnovi količine spaljenog ugljena dobiveni su zastrašujući podaci prema kojima se procjenjuje da je tada na tom prostoru uskladišteno 510.000 tona pepela i šljake, a 7000 tona dopremljeno je iz drugih tvornica. Neuređeno skladište pepela i šljake u Kaštelanskom zaljevu s radioaktivnim svojstvima sadrži dugo živuće radionuklide pa se stručnjaci pribojavaju da postoji stalna mogućnost njihovih širenja na lokacije u okoliš preko svih sastavnica okoliša: u zrak, more i tlo.

Radioaktivni otpad prekriven je tada slojem zemlje i šljunka te plastičnim folijama. Međutim, podaci o kvaliteti i debljini pokrova nisu dovoljno poznati.

Mr. Dejan Škanata, stručnjak Enconet Internationala navodi kako je koncentracija radionukleida takva da bi se pojedinac smio zadrzati u okolini deponija najviše dva sata i četrdeset minuta dnevno.

Prije više od deset godina, prvi susjed deponija radioaktivne šljake Ivo Rokov iznio je podatke o procjenama radioaktivnosti čije je mjerenje 1993. godine obavio Institut za medicinska istraživanja (IMI) te ustvrdio kako je deponirana šljaka zaista visoko radioaktivna.
Ministarstvo zdravstva šljaku je procijenilo nisko radioaktivnom da bi nakon toga porekli svojstva radioaktivnosti. Marijana Petir, tadašnja glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, na upozorenje Udruge “Plavi planet” o potrebi sanacije deponija u Kaštel Gomilici, u javnost je odaslala informaciju o nepostojanju radioaktivnosti na deponiju te čak govorila o prenamjeni terena.

Ivna Bućan, predsjednica Udruge “Lijepa naša” ustvrdila je da glasnogovornica Petir obmanjuje javnost kada kaže da deponij nije opasan. “Ministarstvo zaštite okoliša nastavlja politiku Državne uprave za zašaštitu okoliša Ante Kutle i bivšeg ministra zdravstva Željka Reinerera koji je ‘Lijepoj našoj’ savjetovao da na deponiju posadi stabla i izgradi igralište za djecu! Perverzno je i morbidno da to izgovara jedan liječnik”, rekla je.

Nadalje, Institut ‘Ruđer Bošković’ utvrdio je postojanje urana 238, radija i drugih opasnih tvari, a razina zračenja bila je od 15 do 80 puta veća od republičkog prosjeka” – kazao je Ivo Rokov, naglasivši kako o svemu ima dokumente. Napomenuo je također da je 1993. Agencija za atomsku energiju u Beču raspravljala o deponiju te iznijela upozoravajuće podatke. “Naime”, kazao je Rokov, “od 35 lokacija koje pokazuju određenu radioaktivnost u Hrvatskoj, ona u Kaštel Gomilici, za koju danas nadležna ministarstva kažu da nije radioaktivna, stavljena je na prvo mjesto po potrebi sanacije.”

Prema podacima Jadranke Vuletin, doktorice nuklearne fizike, visoko radioaktivna šljaka ’50.-ih godina dovođena iz Raše te ’80.-ih sanirana tako da ekolozi nikada nisu bili zadovoljni. Uz rizičnu šljaku, uz tvornicu nekadašnjeg “Jugovinila” postoje i dva nezaštićena deponija nisko radioaktivne šljake koja je nastala sagorijavanjem ugljena u termoelektrani tvornice. “Mjerenja INI-ja više puta su pokazala povišenu radioaktivnost o kojoj apsolutno nema sumnje.” – bila je energična dr. Vuletin.

U Studiji koju je prije šest godina izradio Institut Ruđer Bošković stoji kako je prostor u dobrom stanju, ali da ga je potrebno zaštititi. Sve potoke koji obrubljuju deponij potrebno je staviti u kamen kako voda ne bi ispirala šljaku, dok je čitav prostor potrebno presvući s najmanje 20 centimetara betona, pa bi se i zračenje na takvom prostoru koji će se staviti u betonski sarkofag trebalo bi biti svedeno na minimum.

Više nego potrebna sanacija do današnjeg dana nije napravljena. Za vjerovati je da zaostali materijal polako ali sigurno uništava okolni eko sustav.

Jugoslavenska nuklearna bomba

Komunistički vlastodršci bivše države pedesetih su godina planirali Jugoslaviju napraviti nuklearnom velesilom. Na projektu se posebno angažirao Aleksandar Ranković, bivši moćnik tajnih službi, a u tu je svrhu bio angažiran i Institut Vinča kod Beograda.

Prema dostupnim informacijama, u tvornički krug nekadašnjeg Jugovinila, dovožena je šljaka iz termoelektrana Plomin i Rijeka, radioaktivna šljaka iz Tivta u Crnoj Gori te iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. Ipak, projekt jugonuklearne bombe je zaustavljen, ali ono što je ostavio za sobom već pola stoljeća predstavlja – ekološku bombu.

Izvori:
 http://www.lerotic.de/sljaka/
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr

——————————

Pročitajte više:
PORTALOVA ISTRAGA:Što se krije iza žice ex Jugovinila?
Kaštelanska sudbina – život u susjedstvu opasnog otpada

Pročitajte što o svemu piše INDEX

Saznajte još o ovoj temi u našem članku:

SAZNANJA KOJA IMAMO O RADIOAKTIVNOJ ŠLJAKI NA PODRUČJU KAŠTELA

——————————

——————————

U nadzoru inspekcije zaštite okoliša iz 2009. godine utvrđeno je da se na lokaciji bivše tvornice Adriavinil u Kaštel Sućurcu skladišti četrdeset vrsta raznog opasnog otpada u ukupnoj količini od 890 tona. 

Istražili smo – Aktualna ministrica zaštite okoliša Mirela Holly vrlo je dobro upućena u problematiku jer je prošle godine postavila pitanje u Saboru upravo o ovoj problematici. Odgovorila joj je bivša predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Obavezno pročitajte: Kemokompleks.pdf

Pored ovoliko iznijetih činjenica i podataka, pitamo čelne ljude Grada Kaštela na čelu sa gradonačelnikom Josipom Berketom, čelnog čovjeka Županije Splitsko – dalmatinske župana Antu Sanadera, te Ministarstvo zaštite okoliša na čelu sa ministricom Mirelom Holy kao i sva ostala odgovorna tijela RH, zašto do današnjeg dana taj opasni otpad nije saniran već ste nam ga doveli još, i tko će odgovarati za nastalu štetu koja tek treba pokazati svoje prave razmjere?!

Od Ministarstva zaštite okoliša tražimo valjane znanstvene studije ispitivanja stanja tla, zraka, vode i zdravstvenog stanja stanovnika  naše regije te da se u skladu s dobivenim rezultatima izvrši stručna i hitna sanacija našeg životnog prostora.

GIZZO

Mi smo skup građana kojima je dozlogrdilo udisanje raznih otrovnih i ostalih smradova.

                               

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: