Primjedbe na ZAKON O OTPADU 2012.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode ovim putem – http://www.mzoip.hr/default.aspx?id=12393 – pozvalo je  zainteresiranu i stručnu javnost da se uključi u izradu Zakona davanjem svojih mišljenja, primjedbi i prijedloga najkasnije do 2. svibnja 2012. godine.

Novi zakon, za razliku od prethodnog (izmedju ostalog) opasni otpad vise ne tretira zasebno i otvara na velika vrata uvoz svih vrsta otpada (pomijesanog komunalnog kao i opasnog) za spaljivanje u Hrvatskoj.

Ako vam se ne da procesljavati prijedlog zakona, njegove ranije prijedloge, trenutni zakon i sve relevantne EU zakone (kako to ministarstvo ocekuje od svakog odgovornog gradjana) – mozete jednostavno – ako se s njima slazete – poslati u svoje ime i sa svojim potpisom primjedbe u privitku koje je izradilo nekoliko magistara i doktora znanosti u podrucju biologije, kemijske tehnologije i fizike.
Prijedlog primjedbi mozete preuzeti u cijelosti ili u djelovima koje izaberete. Dokument nije zasticen nikakvim autorskom pravima. Dapace, autorima bi bilo drago da ga iskoristite i ministarstvu date do znanja da i Vi stojite iza navedenih primjedbi.

U pozivu ministarstva stoji da primjedbe valja slati na sljedeće e-mail adrese: bojan.lalic@mzoip.hr i gordana.vesligaj@mzoip.hr .
Prijedlog novog zakona je javnosti bio dostupan samo mjesec dana a Rok za slanje primjedbi je 2. svibnja 2012. Stoga Vas molimo, iako je rok kratak, ako zelite prijedlog poslati na navedene adrese, ucinite to do zadanog nam nadnevka. Obrazac za primjedbe koji je dan na stranici ministarstva je neupotrebljiv stoga ne brinite o tom nego posaljite u ovakvom word ili slicnom formatu u kojem je moguce smisleno editiranje.

Isto tako, molimo vas da prijedlog proslijedite i drugima za koje mislite da bi imali volje poslati ga ministarstvu u svoje ime.

Primjedbe na nacrt prijedloga Zakona o otpadu
Datum podnošenja	30. travanj 2012	Ministarstvo zaštite okoliša i prirode
Podnositelji:		Početak javne rasprave:02.04.2012
Verzija teksta na koju se podnosi primjedba:	RADNA VERZIJAMINISTARSTVO ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE NACRT  PRIJEDLOGA ZAKONA O OTPADU, S KONAČNIM PRIJEDLOGOM ZAKONA Zagreb, ožujak 2012.	Završetak javne rasprave: 02.05 2012

U svezi javne rasprave o prijedlogu zakona o otpadu, s konačnim prijedlogom zakona (Zagreb, ožujak 2012.) ovim putem ponovno tražimo od Vas da u svrhu sprječavanja daljnje, legalne devastacije ljudskog zdravlja i prirodnog okoliša u RH, uvažite naše primjedbe odnosno da ne degradirate postojeći Zakon o otpadu ovim novim prijedlogom.

OPĆE OPASKE

Smatramo da je javna rasprava koja je predviđena za ovako važan zakon u trajanju od 30 dana prekratak period za potrebnu razinu analize i izmjena. Da bi se kvalitetno pristupilo rješavanju problema otpada potrebno je proučiti Nacrt Zakona i konzultirati 14 EU direktiva i drugih relevantnih zakona i odluka i RH Zakone koji su izvedeni u sukladnosti s njima. EU Direktive koje navodite kao podlogu za naš novi Zakon o otpadu (u daljnjem tekstu Zakon) predviđaju široku javnu raspravu. Pozivanje Ministarstva na direktive EU, podrazumijeva da građani koji žele sudjelovati u ovoj javnoj raspravi moraju izvrsno poznavati i sve direktive EU. Takav način pisanja i davanja Prijedloga Zakona na javnu raspravu je neprihvatljiv, jer otežava ili onemogućava sudjelovanje građana u ovoj javnoj raspravi. Pogotovo je unutar datih 30 dana prekratako vrijeme trajanja rasprave za demokratski dijalog kakav bi u ovom procesu trebao postojati. Dodatna, očito namjerna, otegotna „okolnost”, je to što je javna rasprava objavljena samo na web-stranici MZOPU. Stanovništvo RH je trebalo upoznati s  Prijedlogom Zakona putem javnih tribina, medija, brošura…

Obrazac koji je ministarstvo dalo za pisanje primjedbi na novi Nacrt Prijedloga Zakona o otpadu (u Excel programu?!) ograničava broj primjedbi (na najviše deset ?!), ograničava vidljivu duljinu obrazloženja primjedbi, a tekst u obrascu je praktično nemoguće smisleno editirati. Tako se stječe dojam da Obrazac zapravo služi da bi otežao pisanje primjedbi i građane obeshrabrio u sudjelovanju u analiziranju, kritiziranju i predlaganju Zakona.

Takva netransparentnost (ne) čudi obzirom da je radna verzija Nacrta Prijedloga Zakona o otpadu izuzetno loša, sustavno degradira postojeći zakon o otpadu, sadrži brojne propuste i manjkavosti i kao takva se ne bi niti trebala uzeti u razmatranje.

U nacrtu naime nisu objašnjani neki osnovni pojmovi a cijeli Prijedlog Zakona je napravljen na štetu lokalne zajednice, svakog pojedinog građanina RH jer bi u konačnici bez sumnje doveo do povećanog zagađivanja zraka, nadzemnih i podzemnih voda, mora i kopna. Novim Prijedlogom Zakona o otpadu pogoduje se velikim industrijskim firmama koje su najčešće u stranom privatnom vlasništvu. Stječe se dojam da su pojedini djelovi prepisani iz zakonodavstva EU bez razumijevanja, da se ide na utemeljivanje hrvatskog zakona na najgorim od EU praksi i ne obazirući se na pozitivne instance tih zakona, kao i ne poštujući geološko-geografsku posebnost lijepe naše Domovine.

Ovim predložene izmjene i dopune od strane MZOPU u predmetnom Nacrtu Prijedloga Zakona su skandalozna degradacija ekoloških normi RH, jer bitno pogoršavaju postojeće pozitivne propise u području gospodarenja otpadom po kojima je bio zabranjen uvoz otpada za energetsku oporabu kao i spaljivanje opasnog otpada. Najnovija promjena, kako je ovim nacrtom predložena, omogućuje uvoz otpada (uključujući opasni) za spaljivanje i suspaljivanje, što je u potpunosti neprihvatljivo.

Skandalozno je nadalje da je zakonodavac iskoristio primjedbe upućene na raniju inačicu ovoga prijedloga (davane u rujnu 2011) da bi locirao a zatim izbrisao ili promijenio nagore – praktično sve pozitivne odredbe tadašnjeg prijedloga na koje su se davatelji primjedbi pozivali. Napomenimo pritom da je već i taj prijedlog bio sustavna degradacija postojećeg zakona. Time je javna rasprava poslužila zakonodovcu da mahom eliminira (preostalo) pozitivno u zakonu što je građanima još moglo poslužiti u nastojanju da prijedlog zakona naprave boljim za okoliš i manje štetnim za njihovo zdravlje.

Tako su sve pozitivne odredbe koje se odnose na odvojeno sakupljanje i specifičnu manipulaciju opasnim otpadom – u najnovijem prijedlogu izbrisane. Te pozitivne odredbe postoje ne samo u sadašnjem zakonu nego su postojale i u prethodnoj inačici prijedloga novog zakona koji je javnosti dan na uvid krajem 2011. Što se dogodilo između rujna 2011 i ožujka 2012 nažalost je nažalost poznato. Nakon neustavnog referenduma, ovakve izmjene zakona kombinirane sa uvozom otpada jasno ukazuju da je smisao novog zakona o otpadu sada Hrvatsku pretvoriti u EU spalionicu komunalnog smeća i opasnog otpada.

Dodajmo da EU propisi ostavljaju zakonodavcima pojedinih država širok spektar mogućnosti gospodarenja otpadom s očitim ciljem usmjeravanja otpada iz bogatijih članica u manje razvijene i više korumpirane zemlje (vidi npr. “Načela samodostatnosti i blizine” na http://www.prevodi.gov.me/15.10.30.30/32008L0098.pdf koja pokazuju da postojećim EU članicama nije stalo ni do samodostatnosti ni do blizine kad je riječ o otpadu). No iako tu situaciju zakonodavac može iskoristiti za dobro Hrvatske, on izabire upravo suprotno i ovim dekretom (novim Zakonom o otpadu) Hrvatsku defakto pretvara u EU smetlište odnosno u pržionicu EU komunalnog i opasnog otpada. Zar parodija nije očita: ulaskom u EU vlada otvara vrata za izvoz hrvatske pameti, a u isto vrijeme otvara vrata za uvoz europskog smeća!

U većem broju stavaka najnovijeg prijedloga se uopće ne navode propisi za sebe nego se stavci navodno hrvatskog zakona pozivaju na široko zapasani set EU propisa, što je jos jedan način kojim se garantira uzimanje najgoreg od EU strane. Ovim štetnim i očito namjernim pristupom se ne zaštićujemo njihovim pozitivnim odredbama (gdje postoje), a stvara se širok prostor za nedorečenosti i malverzacije i zapravo  se jamči sužanjstvo najgorima od EU direktiva po automatizmu a za korist stranim profiterima u Hrvatskoj.

Novim prijedlogom zakona se nadalje prekvalifikacija smeća i opasnog otpada svodi na formalnost a ministrica osobno postaje država u državi kad je riječ o procedurama vezanim za zaštitu okoliša, što pojednostavljuje korupciju.

Ranije predviđena gradnja tzv. centara za gospodarenje otpadom koji su u stvarnosti trebali biti mjesta na kojima bi se obavljalo prikupljanje pomiješanog otpada (smeća) te priprema istog za spaljivanje u cementarama se nastavlja. A sada se obistinjuju prognoze da nakon ovoga Hrvatsku čeka uvoz otpada i spaljivanje s nizom štetnih posljedica koje uključuju emitiranje i taloženje niza štetnih, otrovnih, mutagenih i kancerogenih tvari u najgušće naseljenim područjima Hrvatske. I to sve – kako drugačine nego – u ime zašite okoliša. Kao primjer, gradovi Split, Solin, Kaštela i neki drugi gradovi i općine u Splitsko-dalmatinske županije su već pred nekoliko godina potpisali štetne a s time i nezakonite ugovore sa Splitsko-dalmatinskom županijom, kojima se obvezuju da neće koristiti niti jedan drugi način zbrinjavanja otpada osim onog unutar i u okviru njihova Centra za gospodarenje otpadom – a koji nije ništa do pripremalište goriva iz smeća. Najgore se tek sada priprema upravo ovim Prijedlogom nacrta zakona: Uvoz stranog komunalnog i opasnog otpada za spaljivanje ne samo u spalionicama nego i u cementarama i sličnim industrijskim pogonima što je suluda ideja ravna zločinu.

Tražimo od MZOPU-a da se ovakav Nacrt Prijedloga Zakona o otpadu, u potpunosti odbaci i zadrži postojeći zakon koji je u svakom smislu bolji od ovog prijedloga. U EU direktivama ima dovoljno mjesta da se postojeći zakon zadrži i smisao postojanja Ministarstva zaštite okoliša je iskoristiti tu širinu i zadržati pozitivne odredbe, umjesto odbaciti dobre odredbe koje imamo i ukazom automatski prihvatiti najgore od EU direktiva.  

PRIMJEDBE NA POJEDINE ČLANKE PRIJEDLOGA ZAKONA O OTPADU:

Područje primjene Zakona

Članak 1.

Stavak 1. Ovim se Zakonom utvrđuju mjere za sprječavanje štetnog djelovanja otpada na ljudsko zdravlje i okoliš na način smanjenja količina otpada u nastanku i/ili proizvodnji te se uređuje gospodarenje otpadom bez uporabe po okoliš rizičnih postupaka i uz korištenje vrijednih svojstava otpada, kao i poboljšavanje učinkovitosti upravljanja resursima.

Članci 9,11, 17, 23, 24, 25, 48, 49 su u suprotnosti sa člankom 1 ovoga zakona jer omogućuju spaljivanje ili suspaljivanje otpada tj. proizvoda dobivenih iz otpada. Spaljivanje ili suspaljivanje su djelatnosti koje produciraju štetne emisije u okoliš. Štetne emisije se ne mogu spriječiti. Spaljivanje ili suspaljivanje su postupci rizični za okoliš pa samim time se ne bi smjeli primjenjivati, a njima se ne tvari (smeće) ne uništavaju već prelaze u drugi oblik, često opasniji i štetniji za zdravlje i okoliš (Zakon o neuništivosti materije A. L. Lavoisier 1774.).

Članak 4

Stavak 2:  Biootpad je biološki razgradiv otpad iz vrtova i parkova, hrana i kuhinjski otpad iz kućanstava, restorana, ugostiteljskih i maloprodajnih objekata i slični otpad iz proizvodnje prehrambenih proizvoda

Stavak 9: Opasan otpad jest otpad koji posjeduje jedno ili više opasnih svojstava određenih propisom iz članka 4. stavka 2. ovoga Zakona

Stavak 22: Neopasni otpad je otpad koji ne posjeduje niti jedno od opasnih svojstava

određenih propisom iz članka 4. stavka 2. ovoga Zakona

Iz samog Prijedloga zakona je vidljivo da nema objašnjenja opasnih svojstava opasnog otpada, a samim time nema objašnjenja opasnog otpada ni neopasnog otpada. Umjesto da se navede definicija opasnog otpada javnosti se sugerira da se pogleda članak 4. stavak 2. Zakona o otpadu koji je trenutno vrijedeći, a prestat će vrijediti stupanjem na snagu novog Zakona. Takav način pisanja Prijedloga Zakona koji se daje na javnu raspravu je neprihvatljiv jer otežava sudjelovanje građana u ovoj javnoj raspravi. To se isto odnosi na pozivanje na direktive EU na koje se u ovom prijedlogu Ministarstvo poziva, što podrazumjeva da građani koji žele sudjelovati u ovoj javnoj raspravi moraju izvrsno poznavati i sve direktive EU.

 

Nisu objašnjeni pojmovi koji se kasnije u Zakonu spominju:

 

Zbrinjavanje otpada

 

Poseban otpad

 

Energetska oporaba

 

Ponovna oporaba

Stavak 20. Zbrinjavanje otpada je svaki postupak koji nije oporaba čak i kad postupak ima za sekundarnu posljedicu regeneraciju tvari ili energije. U Prilogu I. ovoga Zakona dan je popis postupaka zbrinjavanja, ali isti ne isključuje i druge moguće postupke zbrinjavanja.

Objašnjenje se ne svodi na zbrinjavanje otpada već na spaljivanje ili suspaljivanje. Energija se ne može regenerirati nego jedino transformirati.

Stavak 33: odlagalište otpada je građevina namijenjena odlaganju otpada na površinu ili pod

zemlju (podzemno odlagalište), uključujući:

– interno odlagalište otpada na kojem proizvođač odlaže svoj otpad na samom mjestu proizvodnje,

– odlagalište otpada, ili njegov dio, koje se može koristiti za privremeno skladištenje otpada (npr. za razdoblje dulje od jedne godine),

– iskorištene površinske kopove ili njihove dijelove nastale rudarskom

eksploatacijom i/ili istraživanjem pogodne za odlaganje otpada

Potrebno je ograničiti maksimalno razdoblje korištenja privremenog skladištenja otpada jer se može dogoditi da privremena odlagališta otpada postanu stalna.

Dio koji se odnosi na iskorištene površinske kopove ili njihove dijelove nastale rudarskom eksploatacijom i/ili istraživanjem treba u potpunosti odbaciti jer odlagalište otpada treba biti uređeno s  vodonepropusnom podlogom. Primjena ovog dijela zakona za posljedicu će imati da će svi kopovi, jame i vrtače postati odlagališta otpada. Same kopove se ne bi smjelo sanirati skladištenjem otpada. Korisnici kopova su dužni sanirati kopove po pravilima struke. Područje krša ni u kojem slučaju ne smije poslužiti za odlagališta otpada jer bi se na taj način trajno onečistile podzemne vode odnosno izvori pitke vode.

Stavak 32. Pretovarna stanica (transfer stanica) je građevina za privremeno skladištenje,

pripremu i pretovar otpada namijenjenog transportu prema centru za gospodarenje otpadom.

Ovdje je potrebno ograničiti maksimalno razdoblje korištenja privremenog skladištenja pojedinih tvari. Može se dogoditi da dio otpada ostane trajno skladišten.

Katalog otpada

Članak 6

Stavak 3. S otpadom koji je u Katalogu otpada klasificiran kao opasni otpad gospodari se na način propisan za gospodarenje opasnim otpadom.

U stavku 3 nije navedena Uredba ili Zakon koji propisuje postupanje sa opasnim otpadom. Potrebno je navesti hoće li biti izrađen novi Katalog otpada.

Stavak 1: Tvar ili predmet koji je uvršten u Katalog otpada smatra se otpadom ako ispunjava uvjete iz članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona.

U članku 4. stavka 1. ne postoji točka 1. ovoga Prijedloga Zakona. Pretpostavljamo da se to odnosi na članak 4. stavak 1. postojećeg Zakona o otpadu koji je trenutno na snazi, a prestat će vrijediti stupanjem na snagu novog Zakona. Takav način pisanja Prijedloga Zakona koji se daje na javnu raspravu je neprihvatljiv jer otežava sudjelovanje građana u ovoj javnoj raspravi.

Prestanak statusa otpada

Članak 9

Stavak 1. Otpad od kojeg je u postupku oporabe nastao proizvod, materijal ili tvar koji se koristi za prvotnu ili drugu namjenu ili za dobivanje energije prestaje biti otpad u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona.

U članku 4. stavka 1. ne postoji točka 1. ovoga Prijedloga Zakona. Pretpostavljamo da se to odnosi na članak 4. stavak 1. postojećeg Zakona o otpadu koji je trenutno važeći a prestat će važiti stupanjem na snagu novog Zakona. Uobičajenim industrijskim postupcima kao što su  ispiranje, sušenje i homogenizacija ne mogu se uništiti opasna svojstva koja otpad sadrži. Takav otpad i dalje sadrži opasna svojstva otpada sa svim svojim štetnim karakteristikama.

Članak 9

Stavak 1. Otpad od kojeg je u postupku oporabe nastao proizvod, materijal ili tvar koji se koristi za prvotnu ili drugu namjenu ili za dobivanje energije prestaje biti otpad u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona.

Zašto se ovim omogućuje da opasna otpadna ulja administrativnim dekretom prestaju biti posebni otpad i postaju nešto drugo, „proizvod” ako ih kakva industrija (bez obzira na njenu vrstu i mogućnosti zaštite okoliša) potražuje za spaljivanje u svojim pećima? Ovakva problematika već postoji u zakonima drugih država i po njoj se visoko otrovni otpad, dakle po svojim svojstvima klasificiran kao „opasni” – kao takav ne smije baciti npr. u ocean ni u najmanjoj količini. No ako ga netko prije toga otkupi kao „proizvod”, tada se može staviti (i stavlja se) i u vodu za piće. Što je upravo suludo.

 

Iz prethodne inačice ovog prijedloga potpuno je izbačen stavak koji je definirao da posebne vrste otpada prestaju biti otpad ako „uporaba tvari ili predmeta neće dovesti do ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi.”

Dakle, ne samo što zakonodavac sada omogućuje „transformaciju“ otpada dekretom, nego štetni učinci na okoliš ili zdravlje ljudi više u tom ne igraju nikakvu ulogu.

U ranijim primedbama na ovaj članak predlagalo se da se definira:

Koliko veliki moraju biti „ukupni štetni učinci na okoliš i zdravlje ljudi” da bi se onemogućila ovakva praksa odnosno zaustavilo donošenje ovako lošeg zakona uopće? Je li se do sada ikada dogodilo u RH da je zakonodavac radi „ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi” zakonski spriječio daljnje akumuliranje „ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi,” npr. u Kaštelima, ili Sisku koji imaju broj oboljelih od malignih bolesti daleko iznad (općenito visokog) državnog prosjeka?

 

Smisao te primjedbe je bio da se definiraju štetni učinci i na temelju te definicije da se onemogući trovanje okoliša i ljudi. Umjesto toga, zakonodavac u izmijenjenom prijedlogu potpuno izbacuje razmatranje učinka dekretne „transformacije“ otpada na okoliš zdravlje ljudi. Ranije pozitivna odredba je tako izbačana, a novoformulirani članak 9.1 omogučava deklasifikaciju otpada dekretom bez ikakvih kriterija (osim da netko nešto želi s otpadom napraviti – štetno ili ne).

 

 

U ranijim primedbama na ovaj članak također je naznačeno:

Nadalje, ovakva formulacija članka 9 poništava i pozitivni članak 19 koji glasi:

 (1) Opasni otpad mora se sakupljati, skladištiti i prevoziti odvojeno, svaka vrsta opasnog otpada za sebe i odvojeno od neopasnog i komunalnog otpada.

 

Neshvatljivo je da je članak 19 koji je u tim primjedbama naveden kao pozitivan (i koji također postoji u sadašnjem zakonu) – sada potpuno izbačen iz prijedloga novog zakona (?!). Postavlja se pitanje – zašto gospodo „Članovi radne skupine za izradu Zakona o otpadu“?

http://www.mzoip.hr/doc/Propisi/Radna_skupina_Zakon_o_otpadu.pdf

Zar javna rasprava Vama služi da lakše uočite pozitivne odredbe jer takve treba potpuno istrijebiti iz Zakona?

Ovo evidentno pokazuje da kao zakonodavac javnu raspravu koristite za degradiranje prijedloga Zakona i za izbacivanje iz njega svih moguće pozitivnih stavki koje su slučajem ostavljene.

 

Stoga ne čudi da je ovaj prijedlog zakona značajno gori ne samo od postojećeg zakona nego i od ranijeg prijedloga zakona na kojega su grupe građana dale primjedbe :
Npr: https://nespalionici.wordpress.com/gizzo-glas-naroda/apel-prema-javnosti/primjedbe-prijedlozi-i-pitanja-na-prijedlog-zakona-o-otpadu-s-konacnim-prijedlogom-zakona/

 

Ovim se građani dovode u situaciju da se boje dati prijedloge (na što ih ministarstvo velikodušno poziva u kratkom roku na neupotrebljivim obrascima) jer oni vode degradaciji moguće dobrih odredbi koje još nisu izbačene. Nesudjelovanje u raspravi ili slaganje sa zakonom bi s druge strane bilo okakterizirano kao slagenje ili nezainteresiranost. Problem je što takva Orwellianska vlada nije zamišljeni scenarij u noveli ili filmu nego hrvatska realnost.

Članak 10.

Stavak 1. Iznimno od članka 9. ovoga Zakona, određene vrste otpada nakon obrade jednim od postupaka oporabe, uključujući recikliranje, prestaju biti otpad u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, ako su u postupku oporabe i predaju drugom posjedniku ispunjena mjerila za prestanak statusa otpada određena za tu vrstu materijala propisom Europske unije kojim se uređuje prestanak statusa otpada.

U članku 4. stavka 1. ne postoji točka 1. ovoga Prijedloga Zakona.

Pretpostavljamo da se to odnosi na članak 4. stavak 1. postojećeg Zakona o otpadu koji je trenutno na snazi,  a prestat će vrijediti stupanjem na snagu novog Zakona.

Potrebno je nadalje da se u ovoj i svim drugim točkama hrvatskih zakona stvari definiraju same po sebi, bez automatskog referiranja na EU zakone. Okuražen našim tragičnim referendumom, zakonodavac, čini se, više ni ne drži da je potrebno definirati hrvatske zakone nego se jednostavno poziva na EU zakon. Tako se s promjenama EU odredbi automatski i bez promišljanja ili rasprave mijenja i hrvatske.

 

II. GOSPODARENJE OTPADOM

 

Članak 11.

(1) Pri nastanku otpada i gospodarenju otpadom primjenjuje se prvenstveni red gospodarenja

otpadom:

1. sprječavanje nastanka otpada,

2. priprema za ponovnu uporabu,

3. recikliranje,

4. drugi postupci oporabe npr. energetska oporaba i,

5. zbrinjavanje.

Točku 4, stavka 1, Članka 11 potrebno je izbaciti. RH je mala zemlja sa svega 4.500.000 stanovnika i potrebno je težiti konceptu 0 (nula) otpada. Energetska oporaba je uništavanje korisnih sastojaka biomase i stvaranje novih organskih spojeva koji su izrazito štetni te utječu na zdravlje ljudi. Upravo zbog ugroze zdravlja ljudi ,ali i zraka, kopna, voda i mora potrebno je odustati od ovakvog načina „zbrinjavanja otpada“. Energetsku oporabu je potrebno izbaciti iz hijerarhije gospodarenja otpadom jer je u suprotnosti s ekološkim načelima i načelima održivog razvoja.
Sredstava i nastojanja iz te točke treba preusmjeriti u djelatnosti opisane pod:

1. sprječavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje opasnih svojstava otpada,

2. priprema za ponovnu uporabu,

3. recikliranje.

Točke 1., 2. i 3. su u suprotnosti sa energetskom oporabom. Ukoliko energetska oporaba zaživi nikada neće u potpunosti ostvariti točke 1., 2. i 3.,  a čime se prednost daje energetskoj oporabi što je u suprotnosti sa samim Prijedlogom nacrta Zakona.

Sredstava i nastojanja iz te točke treba preusmjeriti u djelatnosti opisane pod:

1. sprječavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje opasnih svojstava otpada,

2. priprema za ponovnu uporabu,

3. recikliranje.

Spalionica (a osobito cementara u svojstvu spalionice) ne predstavlja apsolutno nikakvo rješenje problema komunalnog (a pogotovo opasnog) otpada. Ukupna masa novog, zapravo loše transformiranog otpada veća je od početne mase. Matematika i kemija su neumoljive: više se ispušta u okoliš nego što se doveze u spalionicu! A nevolje tek počinju: pepeo iz filtera sadrži i preko četrdeset tisuća puta više dioksina po jedinici mase nego dimni plinovi. Analogno, onečišćene vode iz spalionica sadrže od tri milijuna puta naviše dioksina!

Volumen smeća reducira se u spalionici komunalnog otpada na 45 posto početnog, a dobiva se kemijska superotrovna bomba za milijarde godina koju nekamo treba pospremiti. To je vjerojatno najgori aspekt te potpuno promašene tehnologije koja se održava samo zahvaljujući velikom novcu koji „vrti”. Dio pepela i šljake rabi se za nasipe i podloge, dio se pokušava učiniti manje opasnim vezanjem pomoću cementa, no ne postoji pouzdano, dugoročno i ujedno tehnološki uhodano, te komercijalno prihvatljivo rješenje. U boljem slučaju, najopasniji dio pepela odlaže se na deponije, može se zamisliti uz kakve troškove i posljedice. Dioksini su, naime, kancerogeni i toksični i teško oštećuju imuni sustav, bitno štetno utječu na razvoj i funkcioniranje reproduktivnih (ali i drugih) organa, na središnji živčani sustav, metabolizam… Na posljetku, spalionice komunalnog otpada vrlo su skupa postrojenja, potpuno neisplativa.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20040120/temedana01.asp

 

Zdravstveni učinci spalionica otpada (The Health Effects of Waste Incinerators) su dobro dokumentirani. Npr: http://www.ecomed.org.uk/content/IncineratorReport_v3.pdf

 

Izdvajamo prvu stavku zaključka:

• šire studije su pokazale više stope kancerogenih oboljenja kod odraslih i kod djece kao i više stope porođajnih deformacija u blizini spalionica komunalnog otpada.

Rezultati konzistentno ukazuju na uzročno-posljedičnu vezu (ovih oboljenja i spalionica).

Brojne druge, manje epidemiološke studije dalje podržavaju ovu interpretaciju i sugeriraju da je opseg bolesti uzrokovan spalionicama i puno širi.

 

EU propisi NIGDJE ne zahtijevaju ovakvo neekološko postupanje (iako to dopuštaju onima koji sebi žele na ovaj način trovati zrak, vodu i tlo – svojim i/ili uvoznim otpadom).

 

 

Članak 11.

(2) Odstupanje od prvenstvenog reda gospodarenja otpadom opravdano je u slučajevima  poduzimanja mjera koje imaju najbolji ishod za okoliš i zasnivaju se na razmatranju životnog ciklusa o ukupnim utjecajima pri nastanku i gospodarenju posebnim kategorijama otpada kada je to propisano posebnim propisom.

Stavak 2 članka 11. otvara mogućnost da se hijerarhija gospodarenjem otpadom potpuno zaobiđe na bilo koji način jer se ničim ne definira što je „najbolji ishod za okoliš” i što znači da se mjere „zasnivaju se na razmatranju životnog ciklusa o ukupnim utjecajima pri nastanku i gospodarenju posebnim kategorijama otpada“

Niti nadalje jasno o kakvim se ovdje posebno propisanim posebnim propisima radi, niti tko ih donosi i na temelju kakvih kriterija. Time se ovara prostor za malverzacije unutar područja nedovoljno definiranih (odnosno potpuno nedefiniranih) zakonom.

Stavak 2 članka 11 novog prijedloga zakona je potrebno izbrisati.

Članak 14.

Stavak 1:  Otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti, a osobito otpad za kojeg je uspostavljen sustav odvojenog sakupljanja prema provedbenim propisima donesenim na temelju ovoga Zakona, sakuplja se odvojeno kako bi se omogućilo gospodarenje tim otpadom u skladu s odredbama ovoga Zakona.

Dio rečenice „a osobito otpad za kojeg je uspostavljen sustav odvojenog sakupljanja prema provedbenim propisima donesenim na temelju ovoga Zakona” je konfuzan i kontraproduktivan.

Ako se otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti sakuplja (t.j. mora sakupljati) odvojeno – time je sve definirano i nije potrebno unositi mogućnost manipuliranja sa odvajanjem „osobitih“ odnosno „neosobitih“ slučajeva.

 

Dakle dovoljno je:

(1) Otpad čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti, mora se sakupljati odvojeno kako bi se omogućilo gospodarenje tim otpadom u skladu s odredbama ovoga Zakona.

 

Članak 14.

Stavak 2: Do 1. siječnja 2015. osigurat  će se odvojeno sakupljanje sljedećih vrsta otpada: papir, metal, plastika i staklo, električni i elektronički otpad, otpadne baterije i akumulatori, otpadna vozila, otpadne gume, građevni otpad, otpadni tekstil i medicinski otpad.

Članak ne osigurava primjenu načela „onečišćivač plaća”. Primjenom ovog načela rok za primjenu članka se uz to može značajno skratiti. Da bi se osiguralo načelo „onečišćivač plaća” potrebno je definirati da su prodajna mjesta odgovorna za prihvat otpada nastalih njihovom prodajnom distribucijom. Ovim se u isto vrijeme omogućuje skraćivanje ovog roka. Sredstva za  prikupljanje otpada koji ne nastaje prodajom na jednom mjestu (npr građevinski otpad) ne smiju biti na štetu poreznih obveznika već njegovo sakupljanje treba biti na trošak vlasnika – opet prema načelu onečišćivač plaća.

 

Stavak 2 članka 14 treba promijeniti u:

Do 1. siječnja 2014. osigurat će se odvojeno sakupljanje sljedećih vrsta otpada: papir, metal, plastika i staklo, električni i elektronički otpad, otpadne baterije i akumulatori, otpadna vozila, otpadne gume, građevni otpad, otpadni tekstil i medicinski otpad. Prodajna mjesta proizvoda u ambalaži, materijala koji se mogu ponovo uporabiti  ili reciklirati (npr. novine) kao i prodajna mjesta svih vrsta uređaja moraju organizirati prihvat ambalaže, materijala i uređaja nakon što ovi isluže vijek trajanja i postanu otpad.

 

Članak 15.

Stavak 3: Iznimno od stavka 1. ovoga Zakona, otpad se može zbrinuti, a ne oporabiti u sljedećim

slučajevima:

1. stanje tehničke spoznaje ne omogućava oporabu otpada

2. troškovi oporabe otpada su nerazmjerno veći od troškova njegovog zbrinjavanja,

3. nema mogućnosti daljnje uporabe otpada ili dijelova otpada,

4. ako se zbrinjavanjem otpada manje opterećuje okoliš, nego njegovom oporabom, a

osobito u odnosu na:

– emisije tvari i energije u zrak, more, vodu i tlo,

– korištenje prirodnih izvora,

– energiju koju treba potrošiti ili koju je moguće obnoviti, ili

– opasne tvari sadržane u otpadu proizvedenom prilikom oporabe otpada.

Na sličan način na koji se točkom 2 članka 11 zaobilazi hijerarhija zbrinjavanja – tako se ostavlja mogućnost da se članak 12 novog prijedloga potpuno zaobiđe člankom 15.

 

Što točno znači „nerazmjerno veći“ u članku 15. Je li to 15%, 150% i tko/kako definira troškove oporabljanja i zbrinjavanja.

Znači li ovaj članak da se papir  ili staklo neće oporabljati ako ih je jeftinije baciti na smetlište nego pripremiti za ponovnu uporabu? Ovakvim se pristupom izgledno može zaobići oporaba gotovo svega.

Članak 15.

Stavak 4: Kod zbrinjavanja otpada odlaganjem u skladu s uredbom iz članka 18. stavka 3. ovoga

Zakona ne primjenjuje se odredba stavka 3. točke 2. ovoga članka.

 

Ovaj stavak je sam po sebi doboljan da se zabrani spaljivanje otpada i prednost dade odlaganju dijela koji se ne može reciklirati – u odnosu na spaljivanje.

 

Apeliramo da „Članovi radne skupine za izradu Zakona o otpadu“

http://www.mzoip.hr/doc/Propisi/Radna_skupina_Zakon_o_otpadu.pdf

i resorna ministrica ne izbace stavak 15.4 nakon ove naznake. Nego kako predlažemo, izbacite spaljivanje kao jednu od mjera oporabe.

 

 

 

 

 

Članak 17.

Stavak 2:  Postrojenje za spaljivanje otpada (spalionica otpada) je nepokretna ili pokretna tehnička jedinica i oprema čija osnovna namjena je termička obrada otpada, sa ili bez oporabe topline nastale izgaranjem, i to oksidacijskim spaljivanjem otpada ili drugim procesima termičke obrade, primjerice piroliza, rasplinjavanje ili plazma proces, pod uvjetom da se rezultirajuće ostatne tvari nastale obradom nakon toga spaljuju.

Ostatna tvar svake spalionice je nesagoriva tj. pepeo koji je pun toksičnih sastojaka i ne može se ponovno spaliti pa nije jasno što je zakonodavac mislio kada predlaže da se ostatak nakon spaljivanja ponovno spaljuje. U stavku 2 nije navedeno gdje će se skladištiti tako opasna tvar. Isto tako se ne smije dozvoliti da otrovi koji ostaju u filterima i pepelu nakon spaljivanja budu korišteni pri prozvodnji cementa, vapna i slično. Smatramo ukoliko se da prednost odvojenom prikupljanju, uporabi i reciklaži ostatak koji ostane nerazvrstanog otpada neće biti dostatan za profitabilno održavanje spalionice. Znanstveno je dokazano da spalionice štetno utječu na okoliš i zdravlje svih živih bića a time i ljudi. Spaljivanje otpada je u suprotnosti sa člankom 12 stavak 1 ovoga Zakona.

Stavak 3:   Postrojenje za suspaljivanje otpada (suspalionica otpada) je nepokretna ili pokretna tehnička jedinica čija osnovna namjena je proizvodnja energije ili materijalnih proizvoda i u kojem se otpad koristi kao redovno ili dopunsko gorivo ili u kojem se otpad termički obrađuje radi zbrinjavanja, i to oksidacijskim spaljivanjem otpada ili drugim procesima termičke obrade, primjerice piroliza, rasplinjavanje ili plazma proces, pod uvjetom da se

rezultirajuće ostatne tvari nastale obradom nakon toga spaljuju.

Suspalionice otpada su cementare koje imaju više granične vrijednosti i slabiju kontrolu tvari koje onečišćuju okoliš. S obzirom na to da se ovim Zakonom po definiciji suspalionice cementare izjednačavaju sa spalionicama otpada, tada bi one trebale imati iste granične vrijednosti za onečišćujuće tvari. Rezultirajućih ostatnih tvari u cementari nema jer se pepeo ugrađuje u klinker od kojeg se mljevenjem dobiva cement. Smatramo da je odlaganje tvari na uređenom odlagalištu puno povoljnije od spaljivanja ili suspaljivanja. Primjer su plastični materijali mogu ostati zakopani i tisućama godina a da ne promjene svoja svojstva. Suspaljivanje otpada ili proizvoda od otpada ravno je zločinu. Zbog loših posljedica na okoliš i zdravlje ljudi zbog spaljivanja i suspaljivanja zahtjevamo odbacivanje cijelog članka 17.

Članak 20.

Stavci 1 i 2:

(1) Zabranjuje se miješanje opasnog otpada s drugim vrstama opasnog otpada koji imaju drukčija fizikalna, kemijska ili opasna svojstva, s drugim vrstama otpada i drugim tvarima ili materijalima, uključujući razrjeđivanje opasnih tvari.

(2) Ako je opasan otpad pomiješan na način suprotan stavku 1. ovoga  članka, a radi ispunjavanja zahtjeva iz  članka 12. stavka 1. ovoga  Zakona, provodi se odvajanje opasnog otpada od drugih vrsta otpada, uzimajući u obzir kriterije tehničke i ekonomske provedivosti.

Umjesto članka 26 u sadašnjem zakonu, i članka 19 u prethodnoj inačici novoga zakona, sada smo dobili članak 20 koji ispušta ili negira sve pozitivno, a uvodi nove degradacije.

Taj predloženi članak 20 definira da se opasni otpad ne smije miješati sa drugim vrstama opasnog otpada koji imaju drukčija fizikalna, kemijska ili opasna svojstva (!?).

Tako ne samo da su pozitivne odredbe zamijenjene lošima nego i taj novi loš stavak, kao i toliki drugi u ovom zakonu ostavlja široku mogučnost interpretiranja. Jer nije jasno što se ima (može ili ne smije) činiti s opasnim otpadima koji nemaju „drukčija“ nego „slična“ svojstva? Tko ili što definira razinu sličnosti i različitosti koja dopušta ili ne dopušta ovo miješanje.

 

Ovo opet upućuje na planirano miješanje radi spaljivanja bez ikakvog obzira na štetu okolišu i zdravlju ljudi.

 

Stoga ovdje tražimo da se jednostavno zadrži sadašnji, postojeći članak 26 zakona o otpadu (napisan niže) a koji je u novom prijedlogu izbrisan radi razloga koji nikako nemogu pogodovati očuvanju okoliša ili zdravlju ljudi.

(1) Opasni otpad mora se skupljati, skladištiti i prevoziti odvojeno, svaka vrsta opasnog otpada za sebe i odvojeno od neopasnog i komunalnog otpada.

(2) Prilikom skupljanja komunalnog otpada mora se iz njega izdvojiti opasan otpad i njime gospodariti u skladu s ovim Zakonom.

(3) Na prijevoz opasnog otpada primjenjuju se propisi koji se primjenjuju na prijevoz opasnih tvari.

 

Tomu valja dodati (da ne bude zabune iako gornji stavci ovo podrazumijevaju):

(4) Zabranjuje se miješanje opasnog otpada s drugim vrstama opasnog i neopasnog otpada

Članak 20.

(3) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, dozvolom za gospodarenje otpadom može se dozvoliti miješanje opasnog otpada s drugim vrstama opasnog otpada koje imaju drukčija fizikalna, kemijska ili opasna svojstva, s drugim vrstama otpada i drugim tvarima ili materijalima ako se utvrdi :

1. da su ispunjeni zahtjevi iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona i da ne dolazi do

povećanja štetnih utjecaja gospodarenja otpadom na ljudsko zdravlje i okoliš i

2. da se za postupak miješanja koriste najbolje raspoložive tehnike.

Tražimo izbjegavanje miješanja otpada jer može doći do zlouporabe  s mogućim težim posljedicama za okoliš. Primjer je živa koja se nalazi u gorivu dobivenom iz otpada. Ukoliko se dozvoli razrjeđenje miješanjem različitih vrsta otpada, svejedno će kompletni sadržaj žive izići u okoliš.

Posebne kategorije otpada

Članak 23.

Stavak 1. Posebne kategorije otpada su: biootpad, otpadni tekstil i obuća, otpadna ambalaža, otpadna ambalaža koja je sadržavala opasne tvari, otpadne gume, otpadna ulja, otpadne baterije i akumulatori, otpadna vozila, otpad koji sadrži azbest, medicinski otpad, otpadni električni i elektronički uređaji i oprema, građevni otpad, otpadni mulj iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, otpad iz proizvodnje titan dioksida, PCB i PCT.

Uvođenjem pojma posebne kategorije otpada pogoduje se industriji isključivo na štetu okoliša a time i zdravlja ljudi. Otpad može biti neopasni i opasni. Ovim člankom se izjednačava opasni i neopasni otpad, a što je nedopustivo. Zahtjevamo odbacivanje kategorije posebnog otpada jer je izmišljena kategorija koja nema uporište u znanosti a time i Članka 23, 24 i 25.

Trgovanjem PCB ili tvari koje sadrže PCB direktno se krši Stokholmska konvencija.

IV. NADLEŽNOSTI I OBVEZE U GOSPODARENJU OTPADOM

Nadležnosti u gospodarenju otpadom

Članak 31.

(1) Gospodarenje otpadom je od interesa za Republiku Hrvatsku.

(2) Učinkovitost gospodarenja otpadom osiguravaju Vlada i Ministarstvo propisivanjem

mjera za gospodarenje otpadom.

Predlažemo da se novim Zakonom definiraju jasne – ne dvosmislene – kontrole, nadležnosti i kaznene mjere u svrhu učinkovitosti gospodarenja otpadom, štednje energije, vrijednih resursa.

Novi Prijedlog trebao bi ispraviti nedostatke ranijeg Zakona u otpadu u kojem nisu bile jasno definirane nadležnosti i kaznene mjere za one JLS koji nisu usvojili Planove gopodarenja otpadom (PGO) i/ili nisu radili izvješća o provođenju usvojenog PGO. Isto tako one čija su izvješća bila nepotpuna ili su navodila krive podatke.

Članak 33.

Stavak 2. Popis privremenih zajedničkih odlagališta na području županije koja se mogu koristiti na području županije utvrđuje ministar/ica odlukom sukladno Karti gospodarenja otpadom.

U stavku 2 potrebno je dodati uz suglasnost lokalne zajednice. Stavak 2. treba glasiti:

Popis privremenih zajedničkih odlagališta na području županije koja se mogu koristiti na području županije utvrđuje ministar/ica odlukom uz suglasnost lokalne zajednice/samouprave a sukladno Karti gospodarenja otpadom.

Izostavljanjem lokalne zajednice iz mogućnosti odlučivanja gdje će se što odlagati direktno se krši temeljno načelo EU a to je načelo supsidijarnosti i Zakoni RH koji uključuju odredbe Aarhuške konvencije.

Članak 31.

Stavci 3 i 4:

(3)  Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su na svom području osigurati provedbu propisanih mjera za gospodarenje otpadom i organizirati sustav gospodarenja otpadom sukladno Strategiji i Programu.

(4)  Više jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave  mogu sporazumno osigurati zajedničku provedbu mjera gospodarenja otpadom.

Novi Zakon o otpadu ne definira tko je odgovoran za neprovođenje Planova gospodarenja otpadom (PGO) i mora predvidjeti kazne za njegovo neprovođenje ekvivalentno šteti koja nastaje njegovim ne provođenjem.

 

Dosadašnja praksa je pokazala da se Planovi gospodarenja otpadom se nisu provodili, nisu rađena izvješća o provođenju Plana gospodarenja otpadom, nije rađeno prema zadanim rokovima za izvršenje utvrđenih mjera, nisu  osigurane mjere i  sredstva za provođenje radnji iz  usvojenog PGO.

 

Nepotpunp izvješće o neprovođenju PGO izrađivalo je nadležno upravno tijelo podređeno (županu/gradonačelniku/vijećniku) a njega su redovito  prihvaćali vijećnici skupštine vijeća u kojem oni imaju većinu glasova.

Izvješća se nepotrebno šalju  MZOPU i AZO, a oni ne kontroliraju, sankcioniraju, provjeravaju izvršeno.

Predlažemo da se oforme tijela neovisna od upravnog tijela, župana, gradonačelnika, načelnika

i koja će neovisno i učinkovito provjeravati navode iz izvješća gradonačelnika ista prihvaćati ili predložiti sankcije na teret odgovornih.  Ista tijela će provjeravati i provođenje ciljeva o realizaciji.

 

Novim zakonom je potrebno definirati jasne – nedvosmislene kontrole, nadležnosti i kaznene mjere u svrhu učinkovitosti gospodarenja otpadom, štednje energije i obnove vrijednih resursa., kako bi se realizirali postavljeni ciljevi navedeni u prijedlogu Zakona o smanjenju volumena i mase smeća, i da bi se dio otpada koji bi se odvojeno prikupilo po vrstama u što kraćem roku maksimalizirao do razina usporedivim sa najboljim praksama u svijetu (npr Treviso, San Francisco).

 

Novi prijedlog trebao bi ispraviti nedostatke ranijeg Zakona u otpadu u kojem nisu bile jasno definirane niti nadležnosti niti kaznene mjere za tijela i pojedince koji su zakonske odredbe o odvojenom sakupljanju kršili ili nisu uspostavljali sustave koje su bili dužni uspostaviti . Isto tako one koji nisu usvojili Planove gopodarenja otpadom (PGO) i/ili nisu radili izvješća o provođenju usvojenog PGO. Isto tako one čija su izvješća bila nepotpuna ili su navodila krive podatke.

Od istog problema pate i drugi članci u kojima se definiraju nadležnosti poput: Članak 14. Stavak  2; Članak 14. Stavak  3; Članak 28,  itd.

Članak 35.

Stavak 1. Jedinica lokalne samouprave dužna je o svom trošku osigurati uklanjanje i zbrinjavanje i/ili oporabu otpada koji je nepoznata osoba odbacila u okoliš na njihovom području.

Ukoliko se radi o opasnom otpadu koji predstavlja direktnu opasnost po okoliš i zdravlje ljudi, a koji je deponiran ili odbačen prije donošenja ovog zakona, njegovo zbrinjavanje ili uklanjanje dužne su osigurati lokalne i državne institucije. Uklanjanje i zbrinjavanje opasnog otpada o svom trošku dužne su obaviti institucije Republike Hrvatske uz suradnju lokalne zajednice/samouprave. Primjer je sanacija radioaktivne šljake koja se nalazi na području bivšeg Jugovinila ne može se prebaciti na teret lokalne zajednice.

Obveze proizvođača otpada i posjednika otpada

Članak 41.

Stavak 1. U slučaju kada proizvođač i/ili posjednik opasnog otpada ovlaštenoj osobi predaje opasni otpad za koji ne posjeduje deklaraciju o fizikalnim i kemijskim svojstvima otpada ili kada je količina otpada veća od jedne tone dužan je, uz prateći list predati i izvješće o ispitivanju fizikalnih i kemijskih svojstava otpada. Izvješće ne smije biti starije od 12 mjeseci računajući od dana kada je provedeno ispitivanje svojstava otpada.

Ovaj članak stavak 1. nije izvodiv jer ako proizvođač i/ili posjednik opasnog otpada ne posjeduje deklaraciju o fizikalnim i kemijskim svojstvima otpada ne može/nema što ni predati jer nema izvješća o ispitivanju fizikalnih i kemijskih svojstava otpada.

Ne smije se prodavati, prometovati, trgovati, skladištiti niti spaljivati niti jedan materijal ili tvar kojemu se ne poznaju svojstva, a to naročito vrijedi za opasni otpad. Smatramo da bi svaka Županija morala imati barem jedan kvalificirani laboratorij koji bi ispitivao (klasificirao) otpad. Bez toga se ne može realizirati ovaj Zakon jer će opet sve završiti improvizacijom, a na štetu građana RH.

Naknade za odlaganje otpada

Članak 45.

Stavak 1. Vlasnik/ica postojeće stambene i stambeno-poslovne građevine koja se nalazi na udaljenosti do 500 metara mjereći od vršne točke katastarske čestice na kojoj se nalazi građevina za odlaganje otpada do vršne točke katastarske čestice na kojoj se nalazi stambena i stambeno-poslovne građevine, uz uvjet da je vlasništvo nad nekretninom stekao prije početka građenja te građevine za odlaganje otpada ima pravo na novčanu

naknadu zbog umanjenja vrijednosti nekretnine radi blizine građevine za odlaganje otpada.

Stanovnici u blizini građevina za odlaganje otpada, bilo da su one privremene ili trajne, trebali bi imati naknadu zbog ugroze zdravlja. Na predloženi način se obeštećuje vrijednost nekretnine ali ne i mogućnost narušavanja zdravlja. Udaljenost bi trebala iznositi barem 1000 metara. Stavak 1. bi trebao glasiti: Vlasnik/ica postojeće stambene i stambeno-poslovne građevine kao i stanar/ka koja se nalazi na udaljenosti do 1000 metara mjereći od vršne točke katastarske čestice na kojoj se nalazi građevina za odlaganje otpada do vršne točke katastarske čestice na kojoj se nalazi stambena i stambeno-poslovne građevine. Ovo pravo vlasnik/ica ostvaruje uz uvjet da je vlasništvo nad nekretninom stekao prije početka građenja te građevine za odlaganje otpada ima pravo na novčanu naknadu zbog umanjenja vrijednosti nekretnine radi blizine građevine za odlaganje otpada.

Sanacije lokacija onečišćenih otpadom

Članak 46.

Stavak 2. Ako je onečišćivač nepoznat ili je prestao postojati, a nema pravnog slijednika, sanaciju osigurava vlasnik/ica odnosno posjednik nekretnine na lokaciji iz stavka 1. ovog članka.

Potrebno je navesti vremenski period u kojem treba biti obavljena sanacija.

Ukoliko se radi o opasnom otpadu koji predstavlja direktnu opasnost po okoliš i zdravlje ljudi, a koji je deponiran ili odbačen prije donošenja ovog zakona, njegovo zbrinjavanje ili uklanjanje dužne su osigurati lokalne i državne institucije. Uklanjanje i zbrinjavanje opasnog otpada o svom trošku dužne su obaviti institucije Republike Hrvatske uz suradnju lokalne zajednice/samouprave.

U pretvorbi su nestali stari vlasnici, lokacije onečišćene otpadom ostale su na teret lokalnoj samoupravi koja se mora boriti i s vrlo opasnim otpadom. Kao primjer navodimo grad Kaštela: radioaktivni otpad, opasni tvari uskaldišteni u ex Jugovinilu. Za sanaciju ovakvih slučajeva mora se angažirati i Republika Hrvatska

V. LOKACIJE I GRAĐEVINE ZA GOSPODARENJE OTPADOM

Članak 48.

Stavak 2 Građevine za gospodarenje otpadom mogu se graditi ili se može obavljati rekonstrukcija tih građevina, sukladno funkcionalnim obilježjima određene zone, u sljedećim zonama određenim dokumentima prostornog uređenja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave:

– na izdvojenom građevinskom području izvan naselja gospodarske namjene -proizvodne,

– na površinama unutar naselja gospodarske namjene – proizvodne, pretežito industrijske i na površinama poslovne namjene – komunalno servisne,

U stavku 2. je potrebno dodati:

– građevine za gospodarenje otpadom ne mogu se graditi u naseljenom području, u slivnom području koje podzemnim vodama opskrbljuje bliže i udaljene  izvore i općenito uz vodu – vlažna staništa, rijeke, jezera, potoke, lokve, stare bunare a niti uz more ili morsku obalu. Ne može obavljati niti rekonstrukcija građevina za gospodarenje otpadom na takvim lokacijama. Naseljeno područje je područje s više od 250.000 stanovnika ili manje, ali u kojem je gustoća stanovnika veća od prosječne gustoće stanovnika RH.

Članak 48.

Stavak 3. Iznimno od stavka 2. ovoga članka, građevina koja po svojoj osnovnoj namjeni nije građevina za gospodarenje otpadom, a u kojoj se za potrebe tehnološkog procesa može koristiti pojedina vrsta otpada u svrhu energetske oporabe (postupkom R1), ne mora biti planirana kao građevina za gospodarenje otpadom u dokumentima prostornog uređenja.

Ovakva građevina mora biti planirana kao građevina za gospodarenje otpadom u dokumentima prostornog uređenja. Stavak 3 treba glasiti:

Iznimno od stavka 2. ovoga članka, građevina koja po svojoj osnovnoj namjeni nije građevina za gospodarenje otpadom, a u kojoj se za potrebe tehnološkog procesa može koristiti pojedina vrsta otpada u svrhu energetske oporabe (postupkom R1), mora biti planirana kao građevina za gospodarenje otpadom u dokumentima prostornog uređenja.

 

 

VI. OBAVLJANJE DJELATNOSTI GOSPODARENJA OTPADOM

Sakupljanje, oporaba i/ili zbrinjavanje

Članak 49.

Stavak 2. točka 2. termičke obrade otpada u eksperimentalnom postrojenju za istraživanje, razvoj i testiranje u svrhu unaprjeđenja postupka spaljivanja (termičke obrade), u kojem se godišnje obradi do 50 t otpada.

Eksperimentalno postrojenje u kojem bi se obavljala termička obrada otpada ne smije biti u naseljenom području. Također ovakvog postrojenje ne smije biti bez pristanka lokalne zajednice/samouprave. Ovakvo postrojenje je nepotrebno jer RH nakon selektiranja i recikliranja neće imati što spaljivati.

 

Članak 51.

Stavak 1. Ministarstvo rješava o zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti sakupljanja i obrade opasnog otpada i posebnih kategorija otpada, termičke obrade neopasnog otpada, osim suspaljivanja neopasnog otpada za koje nije potrebno ishoditi okolišnu dozvolu prema zakonu kojim se uređuje zaštita okoliša.

Za bilo koju vrstu spaljivanja ili suspaljivanja treba ishoditi okolišnu dozvolu prema zakonu kojim se uređuje zaštita okoliša. U praksi nije lako razlikovati opasni od neopasnog otpada u pomiješanom otpadu koji je pripremljen za spaljivanje. Također za bilo kakvo spaljivanje ili suspaljivanje je potrebno dobiti i suglasnost lokalne zajednice/samouprave.

Prema članku 17. ovog Zakona suspaljivanje je termička obrada otpada. Članak 51. Stavak 1. bi trebao glasiti: Ministarstvo uz suglasnost lokalne samouprave rješava o zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti sakupljanja i obrade opasnog otpada i posebnih kategorija otpada, termičke obrade neopasnog otpada za koje je nije potrebno ishoditi okolišnu dozvolu prema zakonu kojim se uređuje zaštita okoliša. U protivnom se krši načelo supsidijarnosti i odredbe Aarhuške konvencije koje su ugrađene u hrvatsko i EU zakonodavstvo.

Članak 53.

Stavak 1. Dozvolom za obavljanje djelatnosti termičke obrade otpada u postrojenju za spaljivanje i suspaljivanje otpada se, osim uvjeta iz članka 52. ovoga Zakona, određuje i sljedeće:

1. granične vrijednosti emisija u zrak i vode,

2. uvjeti za pH, temperaturu i protok otpadnih voda koje se ispuštaju,

3. stupanj energetske učinkovitosti kod energetske oporabe

4. postupci i učestalost uzorkovanja i mjerenja i

5. najdulje dopušteno trajanje tehnički neizbježnih smetnji, kvarova ili prekida rada na uređajima za pročišćavanje ili mjerenje u postrojenju tijekom kojeg emisije u zrak i ispuštanje otpadnih voda smije prelaziti određene granične vrijednosti emisija.

Stavak 2. Za obavljanje djelatnosti termičke obrade opasnog otpada, dozvolom se, osim uvjeta iz stavka 1. ovoga članka, određuje i sljedeće:

1. najniži i najviši maseni protok opasnog otpada i najnižu i najvišu ogrjevnu vrijednost

opasnog otpada i

2. najviši dopušteni sadržaj štetnih tvari u opasnom otpadu, koji mogu dovesti do

emisija štetnih po zdravlje i okoliš, a osobito PCB, PCP, klor, fluor, sumpor i teški

metali.

Iz stavka 1 i stavka 2 članka 53 može se zaključiti da se opasni otpad može suspaljivati. Ne smije se dozvoliti suspaljivanje opasnog otpada u suspalionicama već se opasni otpad mora spaliti u za to predviđenim spalionicama a to su spalionice opasnog otpada.

Članak 55.

(1) Zahtjev za izdavanje dozvole podnosi se u pisanom i elektroničkom obliku na obrascu

koji je objavljen na internetskoj stranici Ministarstva.

(2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka sadrži podatke o:

1. tvrtki i sjedištu, matičnom broju i OIB-u podnositelja zahtjeva, imenu odgovorne

osobe, broju telefona i e-mail adresi,

2. djelatnosti gospodarenja otpadom za koju se traži izdavanje dozvole, uključujući

postupak oporabe i/ili zbrinjavanja sukladno Dodatku I. i II. ovog Zakona,

3. popis ključnih brojeva otpada za koje podnositelj zahtjeva traži pravo obavljanja

djelatnosti gospodarenja otpadom,

4. lokaciji građevine za gospodarenje otpadom, kada je takva građevina potrebna za

obavljanje djelatnosti.

(3) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka prilaže se:

1. izvadak iz sudskog, odnosno obrtnog registra,

2. akt kojim se dozvoljava uporaba građevine, sukladno propisu kojim se uređuje

građenje, za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom za koju se traži dozvola,

3. preslika radne knjižice ili ugovora o radu,

4. dokaz o ispunjavanju uvjeta propisanih provedbenim propisom donesenim na

temelju ovoga Zakona kojim se uređuje gospodarenje posebnim kategorijama otpada,

5. dokaz vlasništva za vozilo odnosno dokaz o statusu korisnika vozila,

6. dokaz o osposobljenosti vozača za prijevoz opasnih tvari ukoliko je to potrebno u odnosu na popis ključnih brojeva navedenih u zahtjevu,

7. dokaz da vozilo udovoljava uvjetima za prijevoz opasnih tvari ukoliko je to potrebno u odnosu na popis ključnih brojeva navedenih u zahtjevu,

8. dokaz o raspolaganju opremom, građevinama i/ili uređajima koji udovoljavaju propisanim tehničko-tehnološkim uvjetima zaštite zraka ako je to propisano propisima kojima se uređuje zaštita zraka,

9. potvrda da se u trenutku podnošenja zahtjeva ne vodi inspekcijski, prekršajni ili kazneni postupak prema odredbama ovoga Zakona.

10. tlocrtna skica građevine s oznakama relevantnim za obavljanje djelatnosti za koju se traži dozvola,

11. plan gospodarenja otpadom.

Kao uvjet za ishođenju dozvole spaljivanja i građevinske dozvole trebala bi se navesti i Studija o utjecaju na okoliš. Termička obrada zahtjeva jasnije i strože propise. To ovdje nije navedeno dovoljno jasno.

Članak 60.

(1) Stranka u postupku izdavanja dozvole je podnositelj zahtjeva, vlasnik/ica nekretnine za koju se izdaje dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te jedinica lokalne samouprave na čijem se području obavlja djelatnost iz dozvole.

U članku 60 stavku 1 treba ubaciti ili privremene dozvole, te ograničiti vremenski period privremene dozvole.  Stavak 2 bi trebao glasiti:

Stranka u postupku izdavanja dozvole je podnositelj zahtjeva, vlasnik/ica nekretnine za koju se izdaje dozvola ili privremena dozvola u vremenskom trajanju od 12 mjeseci i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini, te jedinica lokalne samouprave na čijem se području obavlja djelatnost iz dozvole ili privremene dozvole.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, stranka u postupku izdavanja privremene dozvole jepodnositelj zahtjeva, vlasnik/ica nekretnine za koju se izdaje dozvola i nositelj drugih stvarnih prava na toj nekretnini.

Stavak 2 je nepotreban jer ga pravilnom formulacijom izbacuje članak 1. Ovako napisan članak 2 postavlja zamku da privremene dozvole postanu trajne i da lokalna zajednica nema uvid što se skladišti na njenom području što je nedopustivo.

Članak 65.

(2) Protiv dozvole, privremene dozvole, rješenja iz članka 63. stavka 2. i 4. i članka 64.

ovoga Zakona koje donosi Ministarstvo, žalba nije dopuštena.

Žalba mora biti omogućena jer se može dogoditi da se dozvole jednom izdane a koje su štetne za okoliš produžuju u beskonačnost.

Stavak 2. trebao bi glasiti:

Protiv dozvole, privremene dozvole, rješenja iz članka 63. stavka 2. i 4. i članka 64.

ovoga Zakona koje donosi Ministarstvo, žalba je dopuštena.

VII. PREKOGRANIČNI PROMET OTPADA

Uvoz otpada

Članak 72.

(1) Zabranjuje se uvoz otpada radi zbrinjavanja.

Uvoz otpada potrebno je u potpunosti zabraniti.  Članak 72 Ovoga Prijedloga Zakona je u direktnoj suprotnosti sa člankom 11. po kojem se RH obvezuje smanjiti količine otpada. Kada pravilnim ekološkim postupanjem otpadom smanjimo njegove količine uvozit ćemo strani otpad, što nije logično i potpuno je neprihvatljivo.

 

Stavak 1. trebao bi glasiti: Zabranjuje se uvoz otpada.

U RH nije uspostavljen sustav gospodarenja otpadom. Uvoz otpada u bilo koje svrhe bi samo pogoršao postojeću situaciju i pretvorio „zemlju cvijeća u zemlju smeća.“

Ovako preformulirani članak Prijedloga vezanog za uvoz otpad sasvim razvidno ima za cilj omogućiti uvoz tvari za spaljivanje u industrijskim pećima i spalionicama što znači da se novim zakonom svjesno ide za ciljem da Hrvatska postane europska (odnosno svjetska) spalionica smeća. Nemjerljiva štetnost spaljivanja otpada (komunalnog i opasnog) prakse je apsolutno neupitna. Ovim Prijedlogom Zakona ne samo da se omogućava spaljivanje otpada iz Hrvatske već se omogućuje i neograničen uvoz. Hrvatska javnost se već niz godina aktivno protivi spaljivanju otpada, komunalnog i opasnog – a napose u cementarama, što je nedavno kulminiralo protivljenjem spaljivanju željezničkih pragova i namještaja u Cemex-u. A s ovako predloženim zakonom takva i slične industrije će imati trajnu opskrbu svim vrstama otpada (komunalnog i opasnog) iz uvoza kakvog požele, a s čime će se značajno povećati i emisije CO2 zbog transporta otpada.

Iz članka 16 EU propisa

http://www.prevodi.gov.me/15.10.30.30/32008L0098.pdf

je razvidno da je EU sustav „gospodarenja otpadom” smišljen da se manje ekoloskim osvještenim drzavama kao i onima manje razvijenim podvali otpad razvijenijih država sa ekološki osvještenijim građanima i sa manje korumpiranim političarima na vlasti.

Ovaj plan nazvan je ”Načela samodostatnosti i blizine”. Medjutim sve sadržano u tim načelima „samodostatnosti i blizine” naočigled nema baš nikakve veza ni sa samodostatnošću ni s blizinom nego upravo suprotno: čitava EU se tretira kao jedna cjelina u kojoj se otpad može prevoziti s bilo kojega kraja na bilo koji kraj u interesu zaštite bogatijih i pametnijih. Taj članak glasi:

 

Članak 16.

Načela samodostatnosti i blizine:

1. Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere, u suradnji s drugim državama članicama kad je to potrebno ili se preporuča, kako bi uspostavile integriranu i odgovarajuću mrežu postrojenja za zbrinjavanje otpada i postrojenja za oporabu mješovitog komunalnog otpada

prikupljenog iz privatnih domaćinstava, uključujući slučajeve kad tako prikupljeni otpad obuhvaća otpad koji potječe i od drugih proizvođača, uzimajući u obzir najbolje dostupne tehnike.

Iznimno od odredaba Uredbe (EZ-a) br. 1013/2006, kako bi zaštitile svoju mrežu, države članice mogu ograničiti ulazne pošiljke otpada namijenjene spalionicama koje se razvrstavaju u postupak oporabe, ukoliko je utvrđeno da bi zbog takvih pošiljki nacionalni otpad bilo nužno zbrinuti ili obraditi na način koji nije u skladu s njihovim planovima gospodarenja otpadom. Države članice obavješćuju Komisiju o svakoj takvoj odluci. Države članice isto tako mogu ograničiti i izlazne pošiljke otpada iz ekoloških razloga, kako se navodi u Uredbi

(EZ-a) br. 1013/2006.

2. Mreža je osmišljena na način  da se Zajednici u cjelini omogući samodostatnost u gospodarenju otpadom kao i u oporabi otpada spomenutog u stavku 1. te da se državama članicama omogući pojedinačno približavanje tomu cilju, vodeći računa o geografskim uvjetima ili potrebi za specijaliziranim postrojenjima za određene vrste otpada.

3. Mreža omogućuje odlaganje otpada ili oporabu otpada spomenutog u stavku 1. u jednom od najbližih odgovarajućih postrojenja, najprimjerenijim metodama i tehnologijama, kako bi se osigurala visoka razina zaštite okoliša i javnoga zdravlja.

4. Načela blizine i samodostatnosti ne znače da svaka država članica mora na svojem teritoriju posjedovati cjelokupnu opremu za konačnu oporabu.

 

 

Cilj koji je potrebno postići, odnosno uvrstiti u Zakon – a koji se može postići korištenjem upravo ove iste EU direktive – je da se onemogući uvoz tuđega otpada za bilo koju svrhu.

 

Ovako preformulirani članak prijedloga vezanog za uvoz otpad sasvim razvidno ima za cilj omogućiti uvoz tvari za spaljivanje u industrijskim pećima i spalionicama što znači da se novim zakonom svjesno ide za ciljem da Hrvatska postane europska (odnosno svjetska) spalionica smeća.

Nemjerljiva štetnost spaljivanja otpada (komunalnog i opasnog) prakse je apsolutno neupitna.

 

Ovim prijedlogom Zakona ne samo da se omogućuje spaljivanje otpada iz Hrvatske već se omogućuje i neograničen uvoz. Hrvatska javnost se već niz godina aktivno protivi spaljivanju otpada, komunalnog i opasnog  – a  napose u cementarama, što je nedavno kulminiralo protivljenju spaljivanju željezničkih pragova i namještaja u Cemex-u. A s ovako predloženim zakonom takva i slične industrije će imati trajnu opskrbu svim vrstama otpada (komunalnog i opasnog) iz uvoza kakvog požele.

       Naime da bi se mogao uvoziti opasni otpad za spaljivanje i za bilo koju drugu svrhu – predlagač se pobrinuo neizravno (zakulisno, ako hoćete) i bez da je je to u prijedlogu eksplicitno navedeno. Tako da se u članku 9.1 definira da „Otpad od kojeg je u postupku oporabe nastao proizvod, materijal ili tvar koji se koristi za prvotnu ili drugu namjenu ili za dobivanje energije prestaje biti otpad u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona. …”.

 Ovakvim dekretom, (planirano ili ne – ne znamo što bi bilo gore), npr. opasna otpadna ulja prestaju biti opasna otpadna ulja i jednostavno postaju predmet potražnje ako ih npr. cementna industrija potražuje za spaljivanje u svojim pećima. 

Što je svrha Zakona koji uvodi ovakvu praksu za Hrvatske građane? I to otpadom iz uvoza?

 

U skladu sa načelom smanjenja otpada, napominjemo da su stavke sadašnjeg Zakona vezane za uvoz prilično dobre i da je novi prijedlog potpuna degradacija.

A ako je svrha novog Zakona degradacija na EU standarde, da bi se Hrvatska mogla pretvoriti u EU spalionicu – i ako je ono što vlada popularno naziva „europskom pravnom stečevinom“ tragikomično puno lošije od hrvatske pravne stečevine, onda se svaki hrvatski državljanin, a napose hrvatski vlastodršci trebaju još jedan put upitati, zašto ulazimu u takvu zajednicu i kome je taj ulaz u interesu.

 

Uvoz otpada je potrebno zabraniti i time poboljšati sadašnji, prilično dobar zakon. Ili u najgorem slučaju zadržati prve dvije stavke članka 47 sadašnjeg zakona koji definira u članu 47:

(1) Zabranjuje se uvoz opasnog otpada.

(2) Zabranjuje se uvoz otpada radi odlaganja i korištenja u energetske svrhe.

 

U najgorem slučaju, tim se stavcima može dodati:

(3) Dopušten je uvoz neopasnog otpada za potrebe recikliranja ako su mogućnosti odvojenog sakupljanje tog otpada u Hrvatskoj iscrpljene.

Članak 72

Stavci 2-4

(2) Dopušta se uvoz otpada  čijom se materijalnom oporabom dobiva novi proizvod ili sirovina ili u svrhu energetske oporabe.

(3) Iznimno od stavka 2. ovoga  članka, ministar/ica može zabraniti uvoz određenih vrsta otpada u slučajevima kada vrsta i procijenjena količina otpada koji će nastati oporabom uvezenog otpada uzrokuje onečišćenje okoliša i nastanak velike količina otpada koje se ne može oporabiti.

(4) O zabrani uvoza iz stavka 3. ovoga članka ministar/ica donosi odluku.

72.3 je u suprotnosti sa člankom 11.1 ovog istog zakona koji glasi:

(1) Pri nastanku otpada i gospodarenju otpadom primjenjuje se prvenstveni red gospodarenja otpadom:

1. sprječavanje nastanka otpada,

2. priprema za ponovnu uporabu,

3. recikliranje,

…

 

Izlistati sprječavanje nastanka otpada kao prioritet u gospodarenju otpadom i zatim omogućiti uvoz otpada iz drugih zemalja je potpuno nesuvislo. Tomu jedini cilj može biti pogodovanje inozemnim profiterima u (prvenstveno) cementnoj industriji.

 

Besmislenoest članka 72.3 se takodjer vidi iz njegove formulacije:
… ministar/ica može zabraniti uvoz određenih vrsta otpada u slučajevima kada vrsta i procijenjena količina otpada koji će nastati oporabom uvezenog otpada uzrokuje onečišćenje okoliša i nastanak velike količina otpada koje se ne može oporabiti.

 

Naime,

1. 1.       spaljivanje otpada izaziva nesrazmjerno zagađivanje okoliša.
2. 2.       Ovim se dopušta uvoz ako oporabom uvezenog otpada ne nastaje „velike količina otpada koje se ne može oporabiti.“ A ako nastaje „mala“ količina neoporabljivoh otpada onda se takav otpad može uvoziti. Naravno, što je to velika a što mala količina otpada ostaje ministrici na procjenu bez ikakve zakonske regulative.

 

 

 

Nadalje: članak 72.3 je u suprotnosti sa člankom 11.3 ovog istog zakona koji glasi:

(3) Razvijanje, proizvodnja, distribucija, potrošnja i uporaba proizvoda mora pridonijeti sprječavanju nastanka otpada.

 

Navesti da „Razvijanje, proizvodnja, distribucija, potrošnja i uporaba proizvoda mora pridonijeti sprječavanju nastanka otpada“ i zatim omogućiti uvoz otpada iz drugih zemalja je potpuno nesuvislo. Tomu jedini cilj može biti pogodovanje inozemnim profiterima (prvenstveno) u cementnoj industriji.

 

 

Ovo sve pokazuje štetnost i nesuvislost stavki u članku 72, zatim njigovu kontradiktornost za proklamiranim načelima čak i u ovom istom lošem zakonu. I iznad svega novoustoličenje do sada neviđene razine svemoćnosti za instituciju ministra/ice.

 

Članak 72 treba izbrisati i zamijeniti zabranom uvoza otpada.

Provoz otpada

Članak 79.

(1) Provoz opasnog otpada i provoz neopasnog otpada radi zbrinjavanja područjem Republike Hrvatske može obavljati osoba koja je registrirana za obavljanje odgovarajuće trgovačke djelatnosti (u daljnjem tekstu: provoznik) ako pribavi rješenje propisano ovim

Zakonom.

Stavak  1. članka 79. potrebno je u potpunosti odbaciti. Provozom opasnog otpada preko teritorija RH dovodi se u ugrozu zrak, vode, more i tlo a samim time zdravlje ljudi usljed akcidentne situacije. Jednom nastala šteta po okoliš i zdravlje ljudi jest nepopravljiva i nenadoknadiva.

 

Stavak 1 trebao bi glasiti: Ne dopušta se provoz opasnog otpada područjem Republike Hrvatske.

X. INSPEKCIJSKI NADZOR

Članak 86.

(1) Inspekcijski nadzor nad primjenom ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona provode inspektori zaštite okoliša Ministarstva na temelju odredbi zakona kojim se uređuje zaštita okoliša, ako ovim Zakonom nije određeno drukčije.

(2) Inspekcijski nadzor nad primjenom ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona u dijelu koji se odnosi na naknade za gospodarenje komunalnim otpadom provode gospodarski inspektori Državnog inspektorata na temelju odredbi zakona kojim

se uređuje komunalno gospodarstvo i zaštita potrošača.

(3) Inspekcijski nadzor nad primjenom ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona u dijelu koji se odnosi na trgovanje otpadom provode gospodarski inspektori Državnog inspektorata na temelju odredbi zakona kojim se uređuje način obavljanja djelatnosti trgovine.

Članak 86. nije potpun jer zaobilazi lokalnu samoupravu. Učinkovit inspekcijski nadzor nad velikim industrijskim objektima može se uspostaviti jedno u mjestima lokalne zajednice/samouprave gdje se takvi kompleksi nalaze. Inspekcijski nadzor mora moći zatražiti i lokalna samouprava  prema prijavi građana, te joj se mora dati uvid u događaje i datume kada građanstvo protestira i također očevidnik ulaznih sirovina u prvom redu otpada i količina potrošnje te analize ispuštanja u atmosferu, tlo i vodu. Ovaj se nadzor može zahtijevati odmah, a ne prema dogovoru sa zagađivačem.

Članku 86. je potrebno dodati stavak 4. koji glasi: Inspekcijski nadzor može zatražiti i lokalna samouprava a prema prijavi građana. Građani imaju pravo na informaciju (Aarhuška konvencija).

Članak 89.

Stavak 1. Ako se tijekom inspekcijskoga nadzora utvrdi da nema opravdanog razloga za daljnje vođenje postupka, a podnositelj prijave zahtijeva izvođenje drugih dokaza, postupak se nadalje vodi po zahtjevu podnositelja prijave.

Stavak 2. Troškove daljnjeg vođenja postupka iz stavka 1. ovoga članka u cijelosti snosi podnositelj prijave.

Stavak 3. U slučaju iz stavka 1. ovoga članka inspektor/ica/ica će zatražiti od podnositelja da unaprijed položi novčani iznos za troškove izvođenja drugih dokaza.

Potrebno je izbaciti u potpunosti stavak 2. i stavak 3. zbog nemogućnosti pravodobnog izlaska inspektora na teren jer se na ovaj način diskriminairaju građani, a u korist zagađivača sa čime se krši Ustav RH. Dokazi o nezakonitom postupanju sa otpadom mogu biti uništeni. Ova dva članka Zakona su napisana i smišljena isključivo na štetu podnositelja zahtjeva inspekcijskog nadzora, a koji već je oštećen nezakonitim postupanjem sa otpadom. Građani imaju pravo na informaciju i pristup pravosuđu (Aarhuška konvencija).

Stavak 2 bi trebao glasiti:

Podnositelj prijave mora biti u pratnji inspektora koji provodi inspakcijski nadzor koji mora biti obavljen do kraja.

Članak 90.

U provedbi inspekcijskog nadzora, u slučaju povrede ovoga Zakona i/ili provedbenih propisa donesenih na temelju njega, inspektor/ica/ica ima pravo i obvezu nadziranoj pravnoj i fizičkoj osobi rješenjem narediti mjere s rokom izvršenja i to: otklanjanje nedostataka, otklanjanje nepravilnosti u postupanju, uklanjanje odbačenog otpada, sanaciju onečišćenog tla, zabranu odlaganja otpada, zabranu obavljanja djelatnosti gospodarenja s otpadom, zabranu izvoza, odnosno uvoza otpada, zaustaviti aktivnosti koje dovode u opasnost zdravlje

ljudi i nanose ili bi mogle nanijeti znatnu štetu okolišu, poduzimanje mjera za usklađivanje aktivnosti s uvjetima utvrđenim u aktima kojima se određuje način i uvjeti obavljanja djelatnosti gospodarenja otpadom, te poduzimati i druge radnje u svrhu sprječavanja gospodarenja otpadom protivno ovom Zakonu.

Članak 90. je nepotpun. Potrebno je dodati:

Provedba inspekcijskih nadzora mora se izvoditi bez najave zagađivaču i to u svako doba dana. Pri inspekcijskom nadzoru moraju biti prisutni i predstavnici lokalne samouprave.

PRILOG

POSTUPCI ZBRINJAVANJA I OPORABE OTPADA

D 3 Duboko utiskivanje otpada (na primjer utiskivanje otpada crpkama u bušotine, iscrpljena ležišta soli, prirodne šupljine itd.),

D 4 Odlaganje otpada u površinske bazene (na primjer odlaganje tekućeg ili muljevitog

otpada u jame, bazene, lagune itd.),

D 6 Ispuštanje otpada u kopnene vode isključujući mora/oceane,

D 7 Ispuštanje otpada u mora/oceane uključujući i ukapanje u morsko dno,

Zahtjevamo da se postupci zbrinjavanja otpada pod D3, D4, D6 i D7 u potpunosti odbace i strogo zabrane jer krše temeljne odrednice Ustava RH.

Samo usput, ovdje želimo napomenuti da je riječ “sprječavanje” u novom prijedlogu zakona otprilike pola puta napisana na srpskom a pola na hrvatskom. Ako već EU ne zna razliku između ta dva jezika (pa su, “ironično”, prijevodi dati kao “prevodi” na: http://www.prevodi.gov.me/) onda bi barem službenici u ministarstvu mogli znati razliku makar u tom najelementarnijem smislu (koji je još jedino i preostalo izbrisati kao razliku u novom hrvatsko-bosansko-srpsko-englesko-srpskom jeziku).

Na kraju napominjemo da su  obrasci koje je MZOPU zadalo za davanje primjedbi i prijedloga vezanih za ovaj zakon neprimjereni i neupotrebljivi.

Obrasci trebaju biti kreirani u word (ne Excel) programu, u njima mora biti moguće editirati tekst i ne smiju imati ograničenja niti u smislu broja mogućih primjedbi/prijedloga niti u smislu duljine obrazloženja. Traženje u obrascu da građani navode EU zakone koji se odnose na primjedbe koje daju je licemjerno i nesuvislo.

No ovakvi kakvi jesu i ovi obrasci se lijepo uklapaju u ostatak lakrdije vezane za manipulaciju javnošću u procesu degradiranja postojećeg zakona o otpadu pa čak i ranijih (već dovoljno loših) inačica predlaganog Zakona.

Ako je suditi porema dosadašnjem iskustvu u javnoj raspravi o ovom zakonu, naše primjedbe će poslužiti za daljnje brisanje moguće preostalih pozitivnih odredbi pa u tom smislu ne sumnjamo da će radna skupina koja donosi Zakon i resorna ministrica imati volje pročitati primjedbe napisane i bez zadanog obrasca kao što su to, za ovu podlu svrhu, napravili i sa prethodno poslanim im primjedbama (u rujnu 2011).

Druga opcija za građane je apstinencija na temelju koje bi bili proglašeni nezainteresiranima ili zadovoljnima novim prijedlogom tako da je teško odlučiti što je gore.

Uz moguću potrebu za objašnjenjima, ostajemo na raspolaganju.

GIZZO – Kaštelanski zaljev